• Preobraženje, poruka nade
• Predokus raja
• Sići s Tabora obnovljeni
ŠEST DANA nakon što je učenicima navijestio svoju smrt i uskrsnuće, Gospodin »uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 1-2). Isus je apostolima objavio svoju slavu prije muke „kako bi imali snage suočiti se sa sablažnju križa i shvatiti da je kroz mnoge nevolje potrebno proći kako bi se ušlo u kraljevstvo Božje”.[1] Preobraženje je stoga poruka nade za trenutke u kojima će križ biti prisutan. Patnje, mali i veliki neuspjesi svakodnevnoga života, vrata su koja nas vode k tomu da Gospodina pratimo u Njegovoj slavi: „Isuse, vidjeti te, govoriti s tobom! Ostati tako, promatrajući te, tonući u tvoju neizmjernu divotu i ne prekinuti nikada, nikada, to razmatranje! O, Kriste, kako je divno gledati te! Kako je divno gledati te i biti ranjen tvojom ljubavlju!”[2]
Život je putovanje prema nebu. A Gospodin je apostole poučio da patnja na tom putovanju nije tek neizbježna postaja, gorka cestarina koju moramo platiti premda to ne želimo. Sam je Isus nosio križ, nosio ga je na svojim ramenima iz ljubavi. Predao se patnji jer je to htio. Pokazuje nam da pravo zlo nije toliko u tome da trpimo, koliko u tome da mislimo kako kroz patnju moramo proći sami ili da pokušavamo živjeti kao da križ ne postoji. „Nije li tako da se osjećaš sretnim i da sve poteškoće, sve tjelesne i duševne boli pobjeđuješ čim se prestaneš plašiti Križa – onoga što ljudi zovu križem – i svoju volju potpuno sjediniš s božanskom Voljom?”[3] Nada da ćemo promatrati Isusa u Njegovoj slavi, kao što su to apostoli činili prilikom Preobraženja, ispunit će nas snagom da u poteškoćama svakoga dana možemo vidjeti odsjaj Njegova lica.
PROMATRAJUĆI SLAVU Preobraženja, Petar se Isusu obratio radosnim riječima: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu« (Mt 17, 4). Petar je iskusio predokus raja, sreću koja je daleko nadilazila njegova očekivanja i iskustva. Zato je, kao što bi možda učinio svatko od nas, želio da taj trenutak potraje, da ne iščezne jednako brzo kao što je i došao ili tako brzo kao što nestaju tolike druge radosti u životu. No Krist to nije dopustio. Nije Petra učinio dionikom nebeske slave zato da bi mogao pobjeći od stvarnosti, nego da bi imao vodiča u mračnim danima muke. „Isusova ljepota ne otuđuje Njegove učenike od stvarnosti života, nego im daje snagu da Ga slijede sve do Jeruzalema, sve do križa. Kristova ljepota nije otuđujuća: uvijek te vodi naprijed, ne tjera te da se skrivaš.”[4]
I mi na zemlji možemo iskusiti predokus raja: trenutke u kojima Isusovu prisutnost osjećamo na osobito jasan način, prije svega u ljudima koje volimo. I u svojem životu pobožnosti možemo doživjeti razdoblja veće radosti. U bračnoj ljubavi, u svojoj obitelji, u iskrenu prijateljstvu ili u nastojanju da poboljšamo svoj svijet možemo početi kušati nešto od onoga stostrukog što nam je Bog obećao. I posve je naravno da, poput Petra, želimo da ti trenuci ostanu zauvijek ili da potraju što je dulje moguće. No Gospodin nam te predokuse neba ne daje zato da ih pod svaku cijenu zadržimo, nego da nas potaknu naprijed. Sjećanje na njih davat će nam svjetlo u danima tame i voditi nas prema sreći mnogo trajnijoj od one Preobraženja: prema slavi vječnoga života. „Jedna te velika Ljubav čeka u Nebu: nema izdaje, nema prijevare. Cijela Ljubav, sva ljepota, sva veličina, sve znanje…! Neće posustati: nasitit će te bez zasićenja.”[5]
NEKA OD najvažnijih Božjih očitovanja dogodila su se na vrhovima gora. To vidimo u savezu sklopljenom s Abrahamom na gori Moriji i u predaji ploča Zakona Mojsiju na Sinaju. I sama se Isusova smrt dogodila na jednom drugom brežuljku, na Kalvariji. A o Preobraženju evanđelist bilježi da su se apostoli morali uspeti na vrh gore Tabor (usp. Mt 17, 1). Taj nas uspon poziva „da razmislimo o važnosti odvajanja od svjetovnih stvari kako bismo krenuli na put uvis i promatrali Isusa. Riječ je o tome da pozorno i s molitvom slušamo Krista, ljubljenoga Sina Očeva, tražeći trenutke molitve koji omogućuju poučljivo i radosno prihvaćanje Riječi Božje”.[6]
U vremenima odmora imamo priliku isključiti se iz ritma svakodnevnoga života i osluškivati Isusov glas. Obnovljena tijela i duha možemo produbiti svoj odnos s Bogom i s onima koji su nam najbliži; možemo moliti s više mira i spokoja, polako čitati Evanđelje, provoditi više vremena s obitelji i prijateljima… Tada možemo sići s gore „ispunjeni snagom božanskoga Duha, kako bismo se odlučili na nove korake obraćenja i postojano svjedočili ljubav kao zakon svakodnevnoga života. Preobraženi Kristovom prisutnošću i žarom Njegove riječi bit ćemo jasan znak životvorne ljubavi Božje prema svoj našoj braći i sestrama”.[7]
Sveti je Josemaría govorio da pravi odmor nije bijeg od stvarnosti ni puko ljenčarenje. Naprotiv, „odmor znači doći k sebi: obnoviti snage, ideale i planove... Ukratko: Promijeniti zanimanje da bi se poslije vratilo – s novim poletom – na uobičajeni posao”.[8] Možemo moliti Mariju da nam pomogne ova vremena odmora – bilo da je riječ o više dana ili o kratkim trenucima u svakodnevici – živjeti sa željom da promatramo Isusa kao što su to apostoli činili prilikom Preobraženja.
[1] Benedikt XVI., Angelus, 17. veljače 2008.
[2] Sveti Josemaría, Sveta krunica, Četvrto otajstvo svjetla.
[3] Sveti Josemaría, Križni put, Druga postaja.
[4] Franjo, Angelus, 5. ožujka 2023.
[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 995.
[6] Franjo, Angelus, 6. kolovoza 2017.
[7] Isto.
[8] Sveti Josemaría, Brazda, br. 514.