• Božanska igra
• Otkrivanje slike Boga
• Naša se radost prelijeva

NAKON ŠTO je glasnicima Ivana Krstitelja riječima i djelima pokazao da je On Mesija, Isus hvali Ivana. Zatim kori farizeje i učitelje Zakona te ih opominje zbog nevjere: »S kime dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’« (Lk 7, 31-32).

Dječje igre općenito slijede pravila koja svi igrači poznaju i prihvaćaju. Ta pravila djeci omogućuju da uživaju u igri; ako se netko ne drži pravila, drugi se žale da mijenja smisao igre. Slika kojom se Isus služi govori nam da Bog ima put kojim nas želi spasiti i usrećiti. Neki su farizeji i pismoznanci, međutim, izabrali drugi put, uzdajući se u vlastitu logiku i u vršenje pravila koja su sami stvorili, umjesto u Božju volju. Ne samo da su odbili spasenje koje je Krist nudio nego su i druge sprječavali da uživaju u »igri« koju im je Gospodin pripravio, poučavajući ih svojim pravilima umjesto Božjim.

»Kako želim biti spašen? Na svoj način? Prema duhovnosti koja je dobra, koja mi koristi, ali je kruta, jasna i bez rizika? Ili na Božji način, slijedeći Isusov put, koji iznenađuje i otvara vrata otajstvu Božje svemogućnosti, milosrđa i praštanja?«[1] Pravila božanske igre rađaju se iz mudrosti koja želi utažiti naše najdublje čežnje. Nitko ne želi našu sreću više nego Bog. On nam nudi melodiju za ples koji vodi k sreći na zemlji i na nebu.

ISUS objašnjava što ta usporedba znači: »Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’« (Lk 7, 33-34). Židovske su vlasti često krivo tumačile Isusove geste. Umjesto da pokušaju razumjeti što im On objavljuje – da je Mesija kojega su iščekivali – držali su se vlastite slike Boga.

Evanđelje jasno pokazuje da se Isus nije prilagođavao društvenim očekivanjima i da na Njega nije utjecalo što drugi misle o Njemu. Krist se kretao u istinskoj slobodi; sva su Njegova djela bila plod Njegove ljubavi prema Ocu i prema čovječanstvu. Blagovao je s carinicima i grešnicima jer je vjerovao da im je potrebno Njegovo prijateljstvo kako bi prihvatili spasenje koje je došao darovati.

Isus odbacuje grijeh, ali ne zatvara vrata dušama kojima je potrebno oproštenje. Neki farizeji, sa svojom iskrivljenom slikom Boga, nisu mogli vidjeti Njegovo milosrđe. Isus nas potiče da se suzdržimo od suđenja drugima, osobito prema subjektivnim mjerilima. Umjesto toga, poziva nas da im ponudimo radost i spasenje unoseći Krista u svoje domove. »Svijest da nas Bog čeka u svakom čovjeku (usp. Mt 25, 40) i da se u životima ljudi želi uprisutniti i po nama potiče nas da nastojimo obilno dijeliti s drugima ono što smo primili.«[2]

NA KRAJU ovog odlomka Isus daje ključ za razumijevanje pravila božanske igre i svoga načina djelovanja: »Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom« (Lk 7, 35). Drugim riječima, svi koji su prigrlili novi život što ga Krist nudi znaju da je to put radosti koji ispunja težnje ljudskoga srca. Priznavanje naše sinovske ovisnosti o Bogu »izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja«.[3]

Sveti Josemaría učio je da iskreno traženje svetosti vodi k miru i radosti koji se šire na sve oko nas. »Kršćani su obični ljudi, ali njihova srca preplavljuje radost koja dolazi kada se, uz neprestanu pomoć milosti, damo na vršenje volje Očeve.«[4] Ta radost svjedoči o mudrosti Gospodinovih riječi i pomaže da Njegova poruka dopre do svakoga, kao što preporučuje sveti Pavao: »Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba« (Kol 4, 6).

Djevica Marija pouzdavala se u Božje naume, a njezina je sreća kroz stoljeća nadahnjivala kršćane. »Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom«, kliknula je u svome hvalospjevu Magnificat (Lk 1, 48). Njezino svjedočanstvo doseže muškarce i žene svih vremena, ne samo one njezina doba. Mariji se možemo utjecati za pomoć da odražavamo radost koja dolazi kad Božjoj volji u svome životu kažemo »da«.

[1] Franjo, homilija, 3. listopada 2014.

[2] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 4.

[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 301.

[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 93.