• Evanđelje za svakoga
• Dijeliti blago
• Žene koje su pratile Isusa

ISUS »zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjemu« (Lk 8, 1). Sveto pismo nam kaže da su prve koje su primile Kristovu riječ bile »izgubljene ovce doma Izraelova« (Mt 10, 6). Među svim mjestima gdje je taj navještaj mogao započeti, Isus je izabrao Galileju, rubno područje u usporedbi s Judejom, da se ispuni Izaijino proroštvo: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu« (Mt 4, 15-16). Plemena Zebulunovo i Naftalijevo nisu bila vjerna Bogu; proroci su osuđivali njihovu svjetovnost i udaljavanje od predaje. Bio je to pogranični kraj u kojem su se miješale rase i u kojem su se naselili i mnogi pogani, pa je među nekim Židovima bio na lošijem glasu.

No od samoga početka Mesijina poruka bila je namijenjena ženama i muškarcima svih naroda (usp. Mt 8, 11; 28, 19). Štoviše, Isus se često protivio propisima koji su s vremenom bili dodani srži Zakona. Zadaća pronalaženja bitnih vidova Kristove poruke, kako bi ona doprla do svih duša, pa i onih najudaljenijih, ostaje aktualna. »Evangelizacija je prije svega navješćivanje Evanđelja onima koji ne poznaju Isusa Krista ili su Ga oduvijek odbijali. Mnogi od njih potajno traže Boga, vođeni čežnjom da vide Njegovo lice, čak i u zemljama drevne kršćanske tradicije. Svi imaju pravo primiti Evanđelje. Kršćani imaju dužnost naviještati ga ne isključujući nikoga. Umjesto da se čini kako nameću nove obveze, trebali bi izgledati kao ljudi koji žele podijeliti svoju radost, koji pokazuju obzor ljepote i pozivaju druge na slasnu gozbu.«[1]

DOK JE prolazio krajevima uz obalu Galilejskog mora, Isusa su pratili mnogi ljudi koje je susretao na putu. Nije to bilo područje koje je obilovalo velikim državnicima ili učenjacima; bilo je to mjesto puno običnih ljudi. Čini se da je Isus želio provesti u djelo ono što je poslije opisao u prispodobi o svadbenoj gozbi: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!« A »sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju« (Mt 22, 9-10). Kako je ta malena skupina ljudi mogla tolikima prenijeti Kristovu poruku?

»To su bili učenici koje je pozvao Gospodin«, piše sveti Josemaría. »Takvu je građu Krist izabrao. I takvi ostaju sve dok se ne ispune Duhom Svetim i tako postanu stupovi Crkve (usp. Gal 2, 9). Obični su to ljudi, s manama i nedostacima, spremniji govoriti nego činiti. Pa ipak, Isus ih poziva da budu ribari ljudi, suotkupitelji, djelitelji milosti Božje.«[2]

Snaga učenika nije ponajprije počivala u njihovim sposobnostima, nego u iskustvu primljene Božje ljubavi. Svijest o tom susretu održavala ih je i vodila da navijeste: »Našli smo Mesiju!« (Iv 1, 41). »Na tom se uvjerenju temelji zanos u evangelizaciji. Imamo blago života i ljubavi koje ne može prevariti [...]. To je istina koja nikada ne zastarijeva.«[3] Budemo li svjesni da smo nositelji toga blaga i ne dopustimo li da padne u zaborav, manje ćemo se usredotočivati na vlastite sposobnosti, a više na to da taj susret održavamo živim, kako bi Bog po nama mogao doprijeti do mnogo više ljudi.

OSIM apostola, evanđelje nabraja i nekoliko žena koje su pratile Isusa: »Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge« (Lk 8, 2-3). Ni one nisu bile najistaknutije žene u gradu; bile su to one koje su došle Kristu da ih oslobodi tjelesnih i duhovnih nevolja.

Te su žene pratile Gospodina za vrijeme Njegova propovijedanja, a znamo da su to činile sve do samoga kraja Njegova života, čak i onda kada su Ga gotovo svi apostoli napustili: »A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu« (Mt 27, 55). Ljubav ih je poticala da ostanu s Isusom u tim trenucima, i to ljubav bez naivnosti, snažna i spojiva s trpljenjem. Nisu marile za čast, ugled ni svjetovni uspjeh. Sve što su željele bilo je biti uz Onoga koji je iz temelja preobrazio njihove živote. Osjećale su se Isusovim dužnicama jer ih je oslobodio njihovih patnji ne tražeći ništa zauzvrat.

Te su svete žene, zbog svoje ljubavi, ostale pune nade u vremenima trpljenja. Samo se tako može objasniti zašto su Marija Magdalena i Ivana rano ujutro pošle na grob kada su svi mislili da je Kristova priča došla svome kraju. Izvjesnost uskrsnuća potiče nas da živimo u toj nadi i ljubavi, poput naše Majke i tih svetih žena.

[1] Franjo, Evangelii gaudium, br. 14.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 2.

[3] Franjo, Evangelii gaudium, br. 265.