• Odvažnost jedne žene
• Dva načina gledanja na istu gestu
• Krist poznaje naklonost koju gajimo prema Njemu

ISUS je u kući nekog farizeja. Prema onome što nam pripovijeda sveti Luka, čini se da je domaćinu veoma stalo blagovati s tim čovjekom koji čini velika čudesa. Napokon Ga može primiti pod svoj krov. No upravo dok sjedaju za stol, na scenu upada jedna žena. I to ne bilo tko: javna grešnica. Farizej se vjerojatno sablaznio. Nekome takvom ne bi dopustio ući u svoju kuću, pogotovo ne u tako poseban trenutak kao što je taj objed. S velikom je smjelošću ta žena počela plakati kod Isusovih nogu i suzama Mu ih kvasiti: »kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću« koju je donijela u alabastrenoj posudici (Lk 7, 38).

Ta žena nije bila spremna dopustiti da njezini grijesi odrede njezin život. Znala je da je učinila mnogo pogrešaka. Zato je svoje kajanje htjela pokazati gestom ponizne, ali odvažne ljubavi. Ako su je njezine krivnje bile udaljile od Boga i od sumještana, sada je priznanje krivnje potiče da se približi Sinu Božjemu, unatoč farizejevoj nazočnosti. A Krist, koji poznaje želju njezina srca da promijeni život, daruje joj ono što tako očajnički traži: mir duha i oproštenje grijeha (usp. Lk 7, 50). »Zamoli Isusa«, govorio je sveti Josemaría, »da ti udijeli Ljubav kao oganj očišćenja u kojem neka se tvoje jadno tijelo, tvoje jadno srce istroši i očisti od svih zemaljskih bijeda... I, lišen samog sebe, neka se Njime ispuni. Isprosi korjenitu odbojnost prema svemu što je svjetovno: da te samo Ljubav podupire.«[1]

EVANĐEOSKI nam izvještaj nudi barem dva načina gledanja na gestu te žene. S jedne strane, farizejev. Domaćin pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica« (Lk 7, 39). Osim što sumnja u Isusovu moć i prezire ženu, farizej čini još jednu veliku pogrešku: zanemaruje vlastitu grešnost. Označujući tu osobu grešnicom, na neki način sebe drži pravednim te misli da mu božansko oproštenje nije potrebno.

S druge strane, evanđelje nam predstavlja Isusov pogled, obilježen milosrđem. Gospodin cijeni odvažnost te žene koja se ne boji ući u kuću neznanca. Cijeni njezinu poniznost kojom se bacila do Njegovih nogu. Gane Ga njezin plač. Ne vidi u njoj samo grešnicu, nego ženu koja svojom ljubavlju nastoji osvojiti Božje srce. »Gle kako milosrdno srce ima pravda Božja! - Na ljudskim sudovima kažnjava se onoga koji ispovjedi svoju krivnju, a na Božjem se oprašta.«[2]

Ovaj prizor ističe stvarnost da su oni »koji se uzdaju u sebe i u svoje zasluge kao zaslijepljeni vlastitim ja, a srce im otvrdnjuje u grijehu. Oni pak koji priznaju da su slabi i grešni povjeravaju se Bogu i od Njega zadobivaju milost i oproštenje.«[3] Stoga možemo moliti Gospodina da se, poput žene iz ovog odlomka, znamo s poniznošću obratiti Njemu kad u svome životu primijetimo prisutnost grijeha. »Da, u pravu si: kako je duboka tvoja bijeda! Da je ovisilo o tebi, gdje bi sada bio, dokle bi stigao? “Samo Ljubav puna milosrđa može me i dalje voljeti”, priznao si. - Utješi se: On ti neće uskratiti ni svoje Ljubavi ni svog Milosrđa, budeš li ga tražio.«[4]

FARIZEJ je uznemiren. Isus je vidio prezir u njegovu srcu prema gesti te žene. I Gospodin mu daje uvidjeti da je ona, zapravo, bila mnogo bolji domaćin od njega. U određenom je smislu srce te žene dom bolje pripravljen da Ga primi. »Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza« (Lk 7, 44-46).

Krist je zahvalan za male geste ljubavi koje Mu iskazujemo: našu vanjsku pobožnost u crkvi, skrivene žrtve koje za Njega prinosimo u svakodnevnom životu, našu kratku, tihu molitvu na radnome mjestu… Poput te žene, svakom od tih gesta pokazujemo Gospodinu da Ga ljubimo. »Tko ljubi, ne može mu promaći nijedna pojedinost.«, napisao je sveti Josemaría. »Vidio sam to kod mnogih duša; ove su sitnice jedna velika stvar: Ljubav!«[5]

Isus nas ne želi koriti ako zanemarimo ili propustimo koju od tih praksi, kao što to isprva nije učinio ni s farizejem. No ako druge strogo sudimo, a prema sebi smo popustljivi, Gospodin će nas brzo upozoriti na našu nedosljednost. »Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se« (Mt 7, 2). Stoga možemo moliti Gospu za majčinski pogled na našu braću i sestre, pogled koji njihove pogreške zna sagledati u pravom svjetlu i cijeniti njihove dobre osobine.

[1] Sveti Josemaría, Brazda, br. 814.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 309.

[3] Benedikt XVI., govor, 7. ožujka 2008.

[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 897.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 443.