- Bog podmiruje naš dug u ispovijedi

- Oproštenje oslobađa 

- Ono najbožanskije u kršćanskom životu

ISUS je ispripovjedio priču o kralju koji je htio urediti račune sa svojim slugama (usp. Mt 18, 21-35). Doveli su preda nj čovjeka koji mu je dugovao deset tisuća talenata. Bio je to basnoslovan iznos; danas bismo ga smatrali dugom primjerenijim velikoj korporaciji nego pojedincu. Budući da ga ovaj nije mogao vratiti, kralj je učinio što je u takvim slučajevima bilo uobičajeno: »zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti« (Mt 18, 25-27).

Sluga je molio samo za više vremena da vrati posuđeni iznos, no njegovo je držanje dirnulo kraljevo srce. Kralj mu nije samo produljio rok: potpuno mu je oprostio dug. Možemo zamisliti zaprepaštenje ljudi koji su prvi put slušali tu prispodobu. Nešto jednako veliko događa se svaki put kada pristupimo sakramentu pomirenja, pa i onda kada su naši dugovi znatni. Kada ispovjedimo svoje grijehe, »Bog nam oprašta, zaboravlja sve zlo koje smo učinili. Netko je rekao da je to ‘Božja bolest’. On nema pamćenja; u tim slučajevima može izgubiti pamćenje. Bog gubi pamćenje za ružne priče tolikih grešnika, za naše grijehe. Oprašta nam i ide dalje.«[1]

Tomu je sluzi bilo praktički nemoguće vratiti posuđeni iznos. Samo ga je čin milosrđa poput kraljeva mogao osloboditi. Jednako tako, mi nikada ne bismo mogli vlastitim snagama podmiriti dug koji prema Gospodinu imamo zbog svojih grijeha, kako zbog težine svojih djela tako i zbog toga tko je Bog. Pa ipak, On nam po ispovijedi velikodušno daruje svoje oproštenje i oslobađa nas svega što bi nas moglo udaljiti od Njega. To je božanska mjera Božje ljubavi. Zato Crkva preporučuje redovito pristupanje ovom sakramentu, jer nam on »pomaže da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući po ovom sakramentu češće dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega«[2]

KAD JE sluga otišao od kralja, susreo je druga koji mu je dugovao sto denara. Nije to bio malen iznos (protuvrijednost tromjesečne plaće), ali beznačajan u usporedbi s onim što je njemu upravo bilo oprošteno. Kada mu je taj čovjek pao pred noge i zamolio ga za još malo vremena da plati, sluga mu nije htio odobriti odgodu; umjesto toga, dao ga je baciti u tamnicu dok ne vrati dug. Njegovi su drugovi, vidjevši sve to, bili ogorčeni te su kralju javili što se dogodilo. Vidjevši nemilosrdnost svoga podanika, kralj ga »preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga« (Mt 18, 34).

Opraštanje drugima oslobađajući je čin čiji je prvi korisnik onaj koji oprašta. Da je onaj sluga oprostio dug svome drugu, njegova bi radost bila dvostruka: mogao se radovati za svoga druga, koji više ne bi morao ništa vraćati, i za sebe, jer bi i dalje uživao svoju slobodu. Umjesto toga, našao se u tamnici, opterećen dugom koji ga guši. Slično tome, kada nekomu oprostimo, oslobađamo se mogućeg ogorčenja i mržnje koji se mogu ugnijezditi u našem srcu te prigrljujemo mir i radost koje nam Bog nudi. Sveti Pavao opisuje kako se kršćani trebaju ponašati: »podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu« te »mir Kristov neka upravlja srcima vašim« (Kol 3, 13.15).

Možemo opraštati drugima jer je Bog prvi oprostio nama, a Bog nam oprašta jer vidi da smo milosrdni prema drugima. Sada, u svojoj molitvi, možemo Ga moliti za milost da opraštamo »od prvoga trenutka«, znajući da »koliko god bila velika šteta i uvreda koju ti nanesu, veće je uvrede Bog tebi oprostio.«.[3]

SVETI je Josemaría jednom rekao da je opraštanje ono najbožanskije u kršćanskom životu. Bog je postao čovjekom da oprosti naše grijehe. Zato sveci uče da nas »ništa ne čini toliko sličnima Bogu kao spremnost oprostiti«.[4]

Najčešće se to opraštanje tiče manjih sukoba svakodnevnog života: oštrih reakcija, neumjesnih šala, nesporazuma, zaboravnosti itd. Katkada nije jasno tko bi trebao oprostiti, a tko moliti za oproštenje, dok drugi put dvojbe gotovo i nema. U oba je slučaja korisno imati na umu, kako preporučuje prelat Opusa Dei, da je »iskrena gesta traženja oproštenja često jedini način da se ponovno uspostavi sklad u našim odnosima, čak i ako mislimo – s više ili manje razloga – da smo mi uvrijeđena strana«.[5]

Neke od posljednjih Gospodinovih riječi prije smrti bile su riječi oproštenja onima koji su Ga razapeli. Možemo zamisliti da je i Djevica Marija, čuvši riječi svoga Sina, oprostila tim ljudima. »Njezino je preslatko Srce moralo neizmjerno trpjeti gledajući kolektivnu okrutnost i divljaštvo krvnika koji su doveli do Isusove muke i smrti. Marija, međutim, ne govori. Poput svoga Sina, ona ljubi, šuti i oprašta. U tome vidimo snagu ljubavi!«[6]

[1] Franjo, homilija, 17. ožujka 2020.
[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1458.
[3] Sveti Josemaría, Put, br. 452.
[4] Sv. Ivan Zlatousti, Comment. in Matthaeum, homilija XIX, br. 7.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 8.
[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 237.