• Presudno pitanje

• Petrova vjera

• Crkva je Kristova

CEZAREJA Filipova nalazi se na sjeveru Izraela, blizu izvora rijeke Jordana. Na jednome od svojih putovanja Isus je s apostolima pošao u taj kraj. Naš se Gospodin koristio mirnijim trenutcima na putu kako bi svojim riječima vodio srca svojih učenika. Tumačio im je prispodobe koje nisu razumjeli i odgovarao na njihova pitanja i nedoumice. Lako ih je zamisliti kako raspravljaju o događajima koje su proživjeli, o čudesima i izvanrednim znakovima kojima su svjedočili. Nakon toliko zajedničkih mjeseci apostoli su stvarali sve jasniju sliku o njemu. U društvu našega Gospodina njihova su srca tražila sigurnost, konačne odgovore.

U tome ozračju, stigavši u Cezareju, Isus je usmjerio razgovor prema ovomu pitanju: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" (Mt 16,13). Odgovorili su onim o čemu se raspravljalo u malim skupinama koje su se stvarale nakon njegova propovijedanja: da je on drevni prorok ili čak Ivan Krstitelj, koji je uskrsnuo od mrtvih. Činilo se da ga narod smatra vjerskim likom, još jednim u dugome nizu Božjih ljudi. No našega Gospodina zapravo nije toliko zanimalo što se o njemu govori, koliko ono što oni, njegovi prijatelji, vjeruju u svojim srcima. Stoga je odmah potom, obraćajući se dvanaestorici osobno, upitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (Mt 16,15).

To je presudno pitanje koje i danas možemo iznova čuti u svojim srcima. Prošlo je više od dvije tisuće godina, a Isus ga i dalje postavlja svakomu od nas koji smo njegovi učenici: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?" To je pitanje koje ne zahtijeva odgovor naučen iz knjiga, nego osoban odgovor, rođen iz iskustva onih koji izbliza slijede našega Gospodina. Lav XIV. je u svojoj prvoj homiliji nakon što je izabran za Papu rekao da danas ne nedostaje okružja „u kojima je Isus, premda cijenjen kao čovjek, sveden na neku vrstu karizmatskoga vođe ili nadčovjeka. To vrijedi ne samo za nevjernike nego i za mnoge krštene kršćane."[1] Stoga nas svaki susret s Kristom poziva da još malo pročistimo svoj pogled i da iznutra obnovimo svoju vjeru u to tko je Isus uistinu za nas.

NAKON ŠTO je čuo Isusovo pitanje, Petar je progovorio u ime svih i odgovorio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,16). Od toga dana Crkva nastavlja ponavljati to ispovijedanje vjere iz stoljeća u stoljeće. „I mi to danas želimo naviještati s dubokim uvjerenjem: ,Da, Isuse, ti si Krist, Sin Boga živoga!' Činimo to sa sviješću da je Krist pravo ,blago' za koje se isplati žrtvovati sve; on je prijatelj koji nas nikada ne napušta, jer poznaje najdublje čežnje naših srdaca. Isus je ,Sin Boga živoga', obećani Mesija koji je sišao na zemlju da čovječanstvu ponudi spasenje i utaži žeđ za životom i ljubavlju koju osjeća svako ljudsko biće."[2]

Petrov odgovor ne proizlazi samo iz njegove inteligencije ili dugoga druženja s Učiteljem. Sam mu Isus otkriva da ovo ispovijedanje vjere, u kojemu Petar potvrđuje Kristovo božanstvo, ima više podrijetlo: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17). I naš se Gospodin služi tim izrazom njegove vjere kako bi Petra potvrdio u njegovu poslanju: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga" (Mt 16,18-19).

Petrova je vjera, kao i naša, božanski dar. Ona nije plod pukoga intelektualnog napora, premda uključuje i naš razum. Bog je taj koji preuzima inicijativu. On otvara vrata svoje prisnosti i poziva nas da sudjelujemo u njegovu Životu. Stoga se vjera ne sastoji samo u prihvaćanju vrijednih obavijesti o Isusu, nego u ulasku u osoban odnos s njime, u prianjanju uz njegovu Osobu cijelim svojim životom. „Tako je Isusovo pitanje: ,A vi, što vi kažete, tko sam ja?' u konačnici izazov učenicima da donesu osobnu odluku u odnosu na njega. Vjera u Krista i njegovo nasljedovanje usko su povezani. A budući da vjera uključuje nasljedovanje Učitelja, ona mora postajati sve čvršćom, dubljom i zrelijom, u mjeri u kojoj vodi bliskijem i snažnijem odnosu s Isusom. I Petar i ostali učenici morali su rasti na taj način, sve dok im susret s uskrsnulim Gospodinom nije otvorio oči za puninu vjere."[3]

U KONTEKSTU ovoga razgovora Isus govori o Crkvi. Uspoređuje je s građevinom u kojoj Petar — a s njime i ostali apostoli — ima nezamjenjivu ulogu vidljivoga temelja, jer od Boga prima vlast vezati i odriješiti na zemlji i na nebu. Naš Gospodin želi sagraditi svoju Crkvu na stijeni vjere tih ljudi. Na prvi se pogled to ne čini dovoljno čvrstim temeljem; no Bog je htio da bude upravo takav. Ali Crkva nije puka ljudska ustanova, poput tolikih drugih: ona jest i ostaje Kristova. Potpomognuta od samoga svog početka od Boga, Jednoga i Trojedinoga, ona ne živi od sebe niti za sebe. Kao što se glava ne može odvojiti od tijela, tako se ni Krist ne može odvojiti od Crkve.

Isus je naziva „svojom Crkvom". Crkva pripada Isusu, a ne nama. Njezino podrijetlo nije u odluci koju su donijeli Petar ili njegovi drugovi. Premda su oni nezaobilazni stupovi, Bog je taj koji ju je utemeljio i koji je uzdržava kroz vrijeme. Svoj život prima od Krista, koji je hrani i jača. Ona nije Crkva pojedinoga Pape ili skupine ljudi; niti pripada određenoj ideološkoj struji ili području. Ona je Crkva svih naroda, Crkva koja se ne poistovjećuje isključivo ni s jednom nacijom ili kulturom.

„Crkva — to si ti", govorio je sveti Josemaría, „i to sam ja, i to je onaj pokraj mene… Svi smo mi Crkva."[4] Mi koji smo Isusovi učenici hodimo zajedno, u zajedništvu njegove Crkve, slijedeći Kristove stope. „To je Crkva: Krist prisutan među nama, Bog koji dolazi prema čovječanstvu da nas spasi, pozivajući nas svojom objavom, posvećujući nas svojom milošću, podupirući nas svojom neprestanom pomoći, u velikim i malim bitkama našega svakodnevnog života."[5] Možemo moliti Djevicu Mariju za vjeru poput Petrove, kako bismo svi mi u Crkvi svjedočili da je Krist Spasitelj svega čovječanstva i živi izvor naše nade.

[1] Lav XIV., Homilija, 9. svibnja 2025.

[2] Benedikt XVI., Angelus, 24. kolovoza 2008.

[3] Benedikt XVI., Homilija, 21. kolovoza 2011.

[4] Sveti Josemaría, Bilješke s druženja (1972.).

[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 131.