•  Otkrivanje vlastitog poziva.
• Pronalaženje pravog puta.
• Plodovi vjernosti.

JEDNOM je prigodom Isus usporedio Kraljevstvo Božje s blagom skrivenim u polju. Pronašavši ga, čovjek ne oklijeva prodati sve što posjeduje kako bi stekao to zemljište. Ta je slika često služila za prikazivanje ne samo poziva na nasljedovanje Krista već i iskustva posebnijeg poziva koji Bog ponekad upućuje pojedincima. Gospodin za svakoga od nas čuva blago; da bismo ga pronašli, moramo prodati sve što imamo. Ipak, prirodno se nameće pitanje: kako započeti potragu za onim komadom zemlje na kojem me možda čeka blago? Kako odabrati zemljište koje trebam kupiti? Ili, izravnije: kako mogu otkriti vlastiti poziv?

Govoreći o tom pitanju, sveti Josemaría običavao je reći da je nemoguće „ponuditi gotove formule ili krute metode i pravila”. To bi bilo poput pokušaja „postavljanja tračnica za uvijek novo i izvorno djelovanje Duha Svetoga”[1], koji puše kamo hoće. Putovi koji vode k Bogu raznoliki su baš kao i sami ljudi. Evanđelje, međutim, otkriva zajedničku crtu svima onima koji žele otkriti zemlju u kojoj se krije blago: nemir srca. Čuvši Isusov nauk, Nikodem je želio znati je li taj čovjek Mesija; ispunjen sumnjama i neizvjesnostima, usudio se pristupiti Mu tek noću u potrazi za odgovorima. Bogati mladić, s druge strane, osjećao je nezadovoljstvo poštenim životom koji je vodio; stoga je potrčao Kristu kako bi upitao što mora učiniti da postigne vječni život.

Oni su, poput mnogih drugih, bili tragatelji: iščekivali su događaj koji bi preobrazio njihove živote i ispunio ih pustolovinom. Kada su sveci otkrivali određeni vid svoga poziva, činili su to otvorene i gladne duše. Sanjali su o većoj bliskosti s Bogom, bili ispunjeni nadom pri pomisli da mogu pomoći rastu Crkve, čeznuli za životom u kojem bi mogli iskoristiti primljene talente te željeli ublažiti patnju svijeta. Znali su dati maha tom pokretu srca u razgovoru s Bogom: „Što mi želiš reći? Što znače te želje i sklonosti u mom srcu?” Na tom putu Bog nam ostavlja znakove koji, kad ih u molitvi povežemo, tvore prepoznatljiv uzorak što nas upućuje upravo na mjesto gdje se nalazi skriveno blago.

NAKON što je zemljište kupljeno, može se pojaviti još jedna briga: kako znati je li blago koje sam pronašao doista moje? Drugim riječima, je li to pravi put za mene? Početak poziva, kao i početak svakog pothvata, često nosi određenu dozu neizvjesnosti. U pozadini te sumnje krije se sasvim prirodan strah: ne znamo sa sigurnošću što budućnost nosi niti kamo će nas put odvesti, jer njime nikada prije nismo kročili. Štoviše, svjesnost vlastite krhkosti može nas navesti na pomisao da možda nismo dorasli zadatku koji Bog od nas traži.

Ipak, nije riječ o čekanju na plan razrađen do najsitnijeg detalja. Bog nam je povjerio komad zemlje, ali računa i na našu inicijativu – na naše misli, želje i djela. Živjeti znači prihvatiti pustolovinu, rizik i ograničenja; znači izaći iz malog svijeta koji kontroliramo kako bismo otkrili ljepotu posvećivanja života nečemu što je veće od nas samih – nečemu što obilno zadovoljava našu žeđ za srećom. Naravno, potrebno je razmisliti o stvarima; to je ono što Crkva naziva vremenom razlučivanja. Ipak, moramo imati na umu da „razlučivanje nije analiza usmjerena na samoga sebe niti sebična introspekcija, već istinski izlazak iz samih sebe prema Božjem otajstvu, koji nam pomaže živjeti poslanje na koje nas je On pozvao za dobrobit naše braće i sestara”[2]. Poziv podrazumijeva širenje obzora izvan poznatog terena – one takozvane „zone udobnosti” osobne sigurnosti – i upuštanje u pothvat koji nas vodi putevima davanja i primanja još više ljubavi.

„Znaš da ti put nije jasan”, napisao je sveti Josemaría. „A nije jasan jer, propuštajući izbliza slijediti Isusa, ostaješ u tami. Što čekaš da se odlučiš?”[3]. Tek odabirom puta mogu njime kročiti, živeći u skladu s odlukom koju sam donio. Svaki poziv uključuje određenu dozu neizvjesnosti – nešto što je Bog htio kako bi zaštitio našu slobodu i omogućio nam da učinimo prvi korak. Da bismo vidjeli zvijezdu, poput Mudraca, moramo krenuti na put, jer Božji planovi uvijek nadilaze naše mogućnosti; oni sežu dalje od nas. Tek se uzdanjem u Njega osposobljavamo. Isprva to ne možemo; trebamo rasti. No da bismo rasli, moramo vjerovati: „Bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5) – a sa mnom možete sve.

Postoji i treće pitanje koje možemo postaviti nakon što steknemo blago sadržano u toj slici kojom se Isus služi: što s njime učiniti? Otkriveno bogatstvo nudi mnoštvo mogućnosti za poboljšanje vlastitog života i života drugih ljudi. Isto tako, otkrivanje poziva obogaćuje naše postojanje, otvara nas sreći koja nadilazi naša očekivanja te osvjetljava živote ljudi koje je Bog postavio uz nas.

Bog je obećao primiti u svoje Kraljevstvo one koji to blago umnažaju: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,21). Ipak, Gospodin ne čeka nebo da bi nagradio svoju djecu; naprotiv, počinje ih uvoditi u tu božansku radost već u ovom životu, po plodovima svetosti i kreposti, izvlačeći ono najbolje iz svake osobe i njezinih talenata. No, najveći dar koji nam nudi jest On sam – njegovo prijateljstvo i njegova prisutnost u nama: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23). „Gospodin je odlučio položiti u nas neizmjerno bogato blago”, istaknuo je sveti Josemaría. „(...) Bog, naš Gospodin, prebiva u nama u svoj svojoj veličini. Nebo je trajno prisutno u našim srcima”[4].

To nebo koje nosimo u sebi možemo ponijeti kamo god pošli. „U današnje vrijeme, kada se u društvenom životu, na poslu i u obitelji često osjeća nedostatak mira... sve je potrebnije da mi kršćani budemo – riječima svetoga Josemarije – ’sijači mira i radosti’”[5]. Iz iskustva znamo da taj mir i ta radost nisu naši vlastiti. Zato nastojimo njegovati Božju prisutnost u svojim srcima kako bi nas On ispunio i kako bismo njegove darove dijelili s onima oko nas. Sveta Marija, koja je znala učiniti da blago njezina poziva donese plodove, pomoći će nam da uživamo u velikim djelima koja će Bog ostvariti u našim životima – i u životima drugih – zahvaljujući našoj vjernosti u traženju tog istog blaga.

[1] Sveti Josemaría, Pismo 6.V.1945., br. 42.
[2] Francisco, Gaudete et exsultate, br. 175.
[3] Sveti Josemaría, Put, br. 797.
[4] Usp. S. Bernal, Mons. Josemaría Escrivá de Balaguer. Bilješke o životu
Osnivača Opusa Dei, Rialp, Madrid 1980., str. 361.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, Homilija, 12. svibnja 2017.