- Značenje subote
- Nedjelja, novi dan Gospodnji
- Euharistija i počinak
JEDNOGA SU DANA Isus i Njegovi učenici prolazili kroz veliko žitno polje te su, kako nam pripovijeda Matej, bili gladni (usp. Mt 12, 1). Vidjevši se okruženi takvom obilnom hranom, »učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli« (Lk 6, 1). Židovski je zakon dopuštao da čovjek rukom trgne nekoliko zrna žita s polja svoga bližnjega (usp. Pnz 23, 25). Spor se, međutim, rodio zato što su to učinili u subotu. Kad su za to čuli farizeji, potužili su se Isusu: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom« (Mt 12, 2).
U Knjizi Izlaska čitamo da je Bog rekao narodu Saveza: »Sjeti se da svetkuješ dan subotnji« (Izl 20, 8). Gospodin se na subotu nije osvrnuo u okviru propisa o bogoštovlju, nego unutar samoga Dekaloga. Nadahnuti tekst objašnjava razlog te zapovijedi: »Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji« (Izl 20, 11). S vremenom su se božanskoj zapovijedi o obdržavanju subote pridodavala sve stroža ljudska pravila. U Isusovo je doba taj propis postao toliko podroban da je nabrajao trideset i devet vrsta zabranjenih poslova.
Isus se, kao istinski tumač božanskih propisa, na farizejsku pritužbu odazvao ukazujući na pravo – i možda zaboravljeno – značenje subote: služenje Bogu i bližnjemu. Stoga vrhovni kriterij nije bio suzdržavanje od obavljanja određenih stvari. Umjesto da se usredotoči na kazuistiku o tome što je dopušteno, a što zabranjeno, Krist nas poziva da pogledamo dublji razlog zbog kojega je Jahve ustanovio subotnji počinak: suzdržati se od određenih zanimanja kako bismo slobodnije iskazivali čast Gospodinu. Zapovijed o suboti odnosila se na otajstveni Božji „počinak” nakon Njegova djela stvaranja, ali i na oslobođenje Izraela iz egipatskoga ropstva. Stoga možemo reći da obdržavanje toga dana ima oslobađajuće obilježje. Svrha božanskoga zakona nije bila vezati ljude uz bezbrojna pravila, nego ih svaki tjedan osloboditi od manje važnih stvari u životu kako bi svoj pogled mogli upraviti prema Bogu. Želio je da se sjećaju kako su djeca Stvoritelja svih stvari i Onoga koji nas oslobađa od svakoga ropstva.
U OKVIRU rasprave o suboti Isus otkriva otajstvo svoga identiteta. »Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje!« (Mt 12, 5-6). Hram je imao najviše dostojanstvo jer je bio kuća u kojoj je prebivao Jahve. Jedino je sam Bog bio uzvišeniji od Hrama. Tim riječima Krist jasno navješćuje svoje vlastito božanstvo. Na kraju razgovora dodaje: »Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« (Mt 12, 8). Budući da je subotnji propis božanska ustanova, Isus se posredno predstavljao kao Bog.
Gospodin nije kanio zanemariti subotnji počinak. Znamo da je Isus ispunjao Zakon, i vjerski i građanski. Svake je subote sa svojim učenicima odlazio u sinagogu, plaćao porez, sa svojom obitelji hodočastio u Hram i obdržavao blagdane kao svaki pobožni Židov. Štoviše, nakon uskrsnuća Njegovi su učenici i dalje odlazili u sinagogu subotom, premda su se počeli sastajati i prvoga dana u tjednu kako bi počastili spomen na uskrsloga Isusa. Prvi je dan u tjednu postao danom novoga stvaranja i konačnoga oslobođenja čovječanstva.
S vremenom je u ranoj kršćanskoj zajednici nedjelja postupno zamijenila subotu kao dies Domini, dan Gospodnji. Nedjelja kršćanima prvih stoljeća nije bila tek još jedan dan; bila je upravo središte njihova života. Stoga je, stoljećima poslije, Crkva ustanovila nedjeljnu zapovijed. Vjernici neka se „uzdržavaju od onih poslova i čina koji priječe bogoštovlje koje treba iskazivati Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili prikladan odmor duha i tijela.”[1] Isus nam „daje ‘svoj dan’ kao uvijek nov dar svoje ljubavi ... Vrijeme darovano Kristu nikada nije izgubljeno vrijeme, nego dobiveno vrijeme, da bi naši odnosi i doista čitav naš život postali dublje ljudski.”[2]
SVJEDOČANSTVO iz drugoga stoljeća kazuje nam da su se prvi kršćani okupljali nedjeljom kako bi slavili Euharistiju: „Na dan koji se naziva danom sunca okupljaju se na jednome mjestu svi koji žive u gradu ili na selu. Čitaju se spomeni apostola i spisi proroka ... Zatim se onome koji predsjeda donosi kruh i čaša vina pomiješanoga s vodom.”[3] Na nedjeljnoj misi dopuštamo da nas Bog susretne; slušamo Njegovu riječ i hranimo se Kruhom života, u zajedništvu s cijelom Crkvom. „Počivanjem od svojih uobičajenih zanimanja podsjećamo se i na to da nismo robovi, nego djeca Oca koji nas neprestano poziva da svoju nadu položimo u Njega.”[4]
Tako je nedjelja uistinu „dan Kristov”, a u isto je vrijeme i „dan čovjekov”. Počinak vlastit ovomu danu, dijeljen s Bogom i cijelom Crkvom, pomaže nam da obnovimo snagu za svoje svakodnevne zadatke. Bogu, po žrtvi Njegova Sina, prikazujemo sve događaje tjedna koji je završio i one tjedna koji započinje. „Uvijek sam shvaćao odmor kao odmak od dnevnih dužnosti, nikada kao ljenčarenje. Odmor znači doći k sebi: obnoviti snage, ideale i planove... Ukratko: Promijeniti zanimanje da bi se poslije vratilo – s novim poletom – na uobičajeni posao.”[5] Gospa, koja je zacijelo sudjelovala u onim prvim nedjeljnim okupljanjima, zagovarat će nas i moliti Boga da u nama poveća želju da se hranimo Njegovim Kruhom i Njegovom riječju.
[1] Zakonik kanonskoga prava, kan. 1247.
[2] Sveti Ivan Pavao II., Dies Domini, br. 7.
[3] Sv. Justin, Apologija, 1, 65.
[4] Franjo, audijencija, 13. prosinca 2017.
[5] Sveti Josemaría, Brazda, br. 514.