- Počinuti kako bismo obnovili svoje ideale

- Naučiti izbjegavati iscrpljenost

- Prepoznavati znakove umora

ISUS zna da nam je potreban odmor. Jednom je rekao apostolima: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28). Sam je Bog iskusio umor, a time i potrebu da obnovi svoju snagu. Sveti Josemaría volio je promatrati taj vid čovještva našega Gospodina: »Kad god se umorimo – u svome poslu, u svome učenju, u svojim apostolskim nastojanjima – kad nam se obzor zamrači tmurnim oblacima, tada upravimo svoj pogled u Isusa, u Isusa koji je tako dobar, a koji se i sam umara; u Isusa koji je gladan i trpi žeđ. Gospodine, kako se dobro daješ razumjeti! Kako si ljubak!«[1]

U razdobljima pojačane aktivnosti Isus je poticao učenike da se ne daju ponijeti aktivizmom – da ne prosuđuju sve mjerilom korisnosti, da ne misle kako sve ovisi o onome što oni čine, da ne hitaju s jednoga mjesta na drugo, uvijek zaposleni… Stoga ih poziva da počinu, i to tako da se okrenu Njemu. Kao što je rekao papa Franjo: »Poziva svoje učenike da malo počinu s Njim, nasamo. Nije riječ samo o tjelesnom odmoru, nego i o odmoru za srce. Jer nije dovoljno tek se ›isključiti‹; trebamo se uistinu odmoriti. A kako to činimo? Da bismo to postigli, moramo se vratiti k srži stvari: zaustaviti se, ostati u tišini, moliti.«[2]

Pritisak da budemo plodni samo s ljudskoga gledišta može se pojaviti i u vrijeme odmora. Možemo nastojati postići toliko toga čak i dok se odmaramo da na kraju budemo iscrpljeniji nego ikad. Isus nas poziva da počinemo tako da se zaustavimo i u Njegovoj nazočnosti ispitamo svoje srce kako bismo dali novi zamah idealima koji nadahnjuju našu svakidašnju djelatnost. Ta tišina »oblikuje unutarnji prostor u samoj našoj dubini kako bi Bog mogao prebivati u njoj, kako bi Njegova Riječ ostala u nama, a ljubav prema Njemu pustila korijenje u našem umu i srcu te nadahnjivala naš život.«[3] A taj nam je odmor nadohvat ruke u bilo koje doba godine.

NEKA razdoblja u životu mogu biti osobito iscrpljujuća. Ona se obično pojavljuju kada se, uz uobičajene zahtjeve svakidašnjega života, jave i drugi, izvanredniji zahtjevi koji traže naše vrijeme i predanost: bolest voljene osobe, rođenje novoga djeteta, složeni projekti koje treba dovršiti, financijski poraz… Sve to, ako se produlji, čini nužnim da pronađemo načine odmora, makar i malene, kako bismo spriječili da naša iscrpljenost postane još veći problem: bavljenje sportom, čitanje, slušanje glazbe, posvećivanje vremena nekom hobiju, uživanje u društvu drugih ljudi i tako dalje.

Dobar je način odmora naučiti se ne iscrpljivati. Stoga ćemo katkad trebati privremeno prepustiti »prvu crtu« neke zadaće u ruke drugima, čak i ako nam je to teško. To ne znači manjak truda: to jednostavno znači priznati vlastite granice, a katkad i malo se odvojiti od plodova svoga rada. Bog želi da se trošimo iz ljubavi, a ne da se iznurimo tako da se ljubav ugasi rušenjem cijele zgrade, kako se dogodilo kući sagrađenoj na pijesku (usp. Mt 7, 24-27). Sveti Josemaría napisao je: »Fizičko klonuće. - Iscrpljen si… Počini za tu vanjsku djelatnost. - Pitaj za savjet svoga liječnika. Budi poslušan i ne brini se. Brzo ćeš se vratiti k svom životu i poboljšat ćeš, ako si vjeran, svoj apostolat.«[4]

»Ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas«, savjetuje stara poslovica. Premda ta izreka sadrži dio istine, potičući nas da budemo marljivi i da ne odgađamo svoj posao, može se čitati i obrnuto: »Ostavi za sutra ono što ne možeš učiniti danas.« To jest, nemoj danas preuzeti više nego što doista možeš obaviti. I Knjiga Sirahova izriče tu istu misao: »Sine moj, ne preuzimaj previše poslova; ako ih umnožiš, nećeš proći bez kazne; ma koliko se žurio, nećeš stići, niti ćeš trkom uteći« (Sir 11, 10). Sveti Josemaría rekao je također: »Uvijek mi ostane nešto za sljedeći dan. Trebali bismo do večeri stići, nakon dana ispunjena radom, s poslom koji preostaje za sljedeći dan. Trebali bismo do večeri stići natovareni, poput Božjih magarčića.«[5]

JEDAN od najčešćih znakova umora jest taj da naša karakterna ograničenja postaju očitija. Na neki je način kao da obrambeni mehanizmi naše osobnosti slabe pa se ponašamo na način koji druge može iznenaditi. Primjerice, osoba koja je obično optimistična iznenada reagira s određenom ravnodušnošću, ili netko tko je inače blag odgovara s neuobičajenom naglošću.

U onim trenutcima kada nam pogled postane pomalo zamućen, prijateljska nam ruka može pomoći da bolje upoznamo same sebe i da prepoznamo znakove umora, kako bismo se odmorili prije nego što se iscrpimo. Sveti Josemaría savjetovao je osobu koja je prolazila kroz takve trenutke: »Kažeš da ti je svejedno? - Nemoj se zavaravati. Kad bih te odmah sada zapitao za osobe i za pothvate, u koje si radi Boga stavio svoju dušu, odgovorio bi mi veselo, s interesom čovjeka koji govori o vlastitoj stvari. Nije ti svejedno! No nisi neumoran… i trebaš više vremena za sebe: trebaš vremena također za svoja djela jer, na koncu konca, ti si sredstvo.«[6]

Znak je prijateljstva pomoći drugima poučavajući ih sa suosjećanjem – bez snishodljivosti, stavljajući se uz njihov bok – da kažu ne određenim zahtjevima, a da ih pritom ne svlada grižnja savjesti. Možemo ih ohrabriti da odlože projekte o kojima možda razmišljaju ako nije realno upustiti se u njih; da na svoj rad primjene mjeru i da možda ostave neke stvari manje dovršenima nego što bi željeli; da, pored onoga što trenutačno imaju u rukama ili novih bojišnica koje im mogu pasti na pamet, vide svoju dužnost da obnove vlastitu snagu. Zamolimo Gospu da nas nauči kako se odmarati i kako pomagati drugima da se odmore, da bismo uvijek mogli s radošću služiti njezinu Sinu.

[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 201.

[2] Franjo, Angelus, 18. srpnja 2021.

[3] Benedikt XVI., Opća audijencija, 7. ožujka 2012.

[4] Sveti Josemaría, Put, br. 706.

[5] Sveti Josemaría, Pismo 14, br. 10.

[6] Sveti Josemaría, Put, br. 723.