- Borba koju Isus donosi
- Nesporazumi na putu
- Poziv da uzmemo križ
ISUSOV nauk nije uvijek lako razumjeti. Ponekad su Njegove riječi i izazovne. Neke su ljude sablaznile Njegove riječi ili su im se činile preteškima za prihvatiti. Pa ipak, „cijeli zemaljski život Kristov – Njegove riječi i čini, Njegove šutnje i patnje, dapače sav Njegov način postojanja i govora – objava je Oca”.[1] Isus je došao da nam pokaže lice svoga Oca. Sve Njegove geste, čak i one koje nam se mogu činiti najtežima za razumijevanje, žele nam objaviti pokoji vid otajstva Boga i Njegova nauma otkupljenja.
»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju«, rekao je Gospodin jednom prigodom. »Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.« (Mt 10, 34-36). Kako to da se Onaj koji želi donijeti mir čovječanstvu – kako su anđeli navijestili pastirima u Betlehemu – sada predstavlja na ovaj način? Je li to knez mira kojega je prorekao Izaija? Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni (Iz 9, 5). Isus dolazi uspostaviti mir između čovječanstva i Boga. No ponekad taj mir dovodi do odbacivanja, osobito kad nismo spremni za Njegovo kraljevanje ili kad ga radije želimo izbjeći.
Kristov nauk izaziva podjelu, ponajprije u nama samima; to jest, otkriva nesklad u nama. Naime, zbog posljedica grijeha, može nam biti teško prihvatiti poneki vid Njegove poruke. Željeli bismo slijediti Njegove riječi i nasljedovati Njegov život, ali u isto vrijeme nalazimo u sebi silu koja nas nuka da činimo ono što ne želimo (usp. Rim 7, 23). Upravo to je rat koji Isus želi da povedemo i koji najčešće poprima oblik malih bitaka. Duh Sveti nas iznutra podsjeća na ono što trebamo činiti kako bismo se borili protiv te podjele. On nam šalje „tihe poticaje”, rekao je sveti Josemaría, „potičući nas da nadmašimo sami sebe u nadnaravnom sportu pobjeđivanja samih sebe. Neka nam svjetlo Božje pokaže put da razumijemo Njegove naputke. Neka nam pomogne u borbi i neka bude s nama u pobjedi. Neka nas ne ostavi kad padnemo, nego neka nam uvijek pomogne ustati i vratiti se u borbu.”[2]
MIR koji Isus donosi plod je naše neprestane borbe protiv zla, potaknute Njegovom milošću. On nas poziva da se borimo protiv neprijatelja Boga i čovjeka, protiv Sotone. »Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.« (Lk 12, 51). „Što to znači? Znači da vjera nije nešto ukrasno ni dekorativno; živa vjera ne znači uljepšavati život s malo religije. Ne, to nije vjera. Vjera znači izabrati Boga kao mjerilo i temelj svoga života. Slijediti Isusa znači odreći se zla i sebičnosti te izabrati dobro, istinu i pravednost, čak i kad to zahtijeva žrtvu i odricanje od vlastitih interesa. I to doista razdvaja.”[3]
Od početka Crkve način na koji su sveci postupali nisu uvijek razumjeli ni dijelili njihovi suvremenici, često zato što oni još nisu primili kršćansku poruku. No u mnogim su slučajevima te razlike s vremenom nestale, ne toliko zbog snage određenih dokaza, koliko zbog snage kršćanskoga svjedočanstva. Kršćani su svjedoci stvarnosti da su prava bogatstva čovječanstva ona pohranjena na nebu; pokazuju što znači živjeti kao dijete Boga Oca te se stoga ničega ne boje niti se moraju pretvarati da su nešto što nisu. Kršćani svjedoče za stvarnost da se sreća ne nalazi u udobnu životu, nego u srcu koje ljubi.[4] Stoga život utemeljen na Bogu, premda u početku može izazvati pokoju zbunjenost, na kraju privlači druge zbog autentične radosti koju nudi.
„Gledajte kako se ljube. Gledajte kako su spremni umrijeti jedni za druge”,[5] uzvikivali su ljudi o prvim kršćanima. Ta ljubav iskazana djelima, koja je krštenike navela da dijele sve što su imali, pobudila je u onima oko njih želju da upoznaju Gospodina.
TIJEKOM života proživljavamo mnoge različite probleme i poteškoće. Ponekad su povezani s vanjskim okolnostima (problem na poslu, bolest drage osobe, financijski neuspjeh), a katkad s našim unutarnjim svijetom (sumnje koje ne žele nestati, mane koje nam oduzimaju mir). Isus je dobro svjestan tih problema i ne traži od nas da živimo kao da ne postoje. Naprotiv, poziva nas da uzmemo svoj križ, da ga svim srcem prigrlimo i da slijedimo Njegove korake. A Gospodin nas uvjerava da će onaj koji to čini pronaći pravi život (usp. Mt 10, 39).
Dakako, život o kojem govori jest život na nebu, ali počinje ovdje na zemlji, premda uključuje i patnju. To je sreća koju ne određuju vanjske okolnosti ni naše raspoloženje, nego je usidrena u onome što je uistinu važno: u Kristovoj ljubavi i u sigurnosti da je On uvijek s nama. Pouzdamo li se u Kristove riječi, neuspjesi i patnje koji su uvijek dio života neće nam moći oteti radost. Naprotiv, Njegovom ćemo milošću pronaći potrebnu snagu da u svoj život postupno uklopimo – na najbolji mogući način, s realizmom – svaku od tih stvarnosti. Neuspjesi nam mogu pomoći da bolje upoznamo sebe i druge; navode nas da budemo strpljiviji i da nastojimo otvarati nove putove. Mogu također proširiti naše srce i učvrstiti naše odnose s drugima kad ih zamolimo za pomoć. U svakom slučaju, oni nam uvijek omogućuju da uđemo u otajstvo Božje Providnosti i da više naučimo o Božjim naumima i načinu Njegova djelovanja.
„Čovjek je stvoren za sreću. Tvoja je žeđ za srećom stoga opravdana. Krist ima odgovor na tvoje najdublje čežnje. Ali On od tebe traži da se u Njega pouzdaš.”[6] Djevica Marija pouzdala se u Boga. Najsavršenije stvorenje koje je izišlo iz Njegovih ruku nije bilo pošteđeno patnje. Na otajstven način, stojeći blizu križa, njezina je ljubav postala još snažnija. Marija je pronašla sreću u sigurnosti da je Gospodin nikada neće napustiti.
[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 516.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 77.
[3] Franjo, Angelus, 18. kolovoza 2013.
[4] Usp. sveti Josemaría, Brazda, br. 795.
[5] Tertulijan, Apologetik, 39, 1-18.
[6] Sveti Ivan Pavao II., govor, 25. srpnja 2002.