- Isus se trudi biti shvaćen

- Brinuti se za tlo u koje pada sjeme

- Mi smo sijači Božjega života

»ON sazda sebi prijestolje na nebesima, i svod svoj na zemlji osnova«, kaže prorok Amos opisujući Gospodina, Stvoritelja svemira. »On poziva morske vode i lijeva ih zemlji preko lica – Jahve mu je ime« (Am 9, 6). Možda bi se i Isus, čitajući te prorokove riječi, začudio razmišljajući o tome kako nam sve stvoreno objavljuje Njegova Oca. Evanđelje nam tako često pokazuje Isusa kako poučava pod vedrim nebom, na obali jezera, kao da je htio iskoristiti čudesni okvir prirode, djelo svoga Oca Boga, da progovori onima oko Sebe.

Premda na obali ima mjesta za veliko mnoštvo, ovaj se put mjesto koje je izabrao brzo ispunilo. Pronio se glas da je Isus ondje. Žal naposljetku postaje pretijesan, pa Gospodin mora ući u lađu. S te ljuljave, improvizirane govornice obraća se mnoštvu, pripovijedajući priču o sijaču koji iziđe sijati. »I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk« (Mt 13, 4-8).

Mnogima od nazočnih bilo je lako predočiti taj prizor jer je bio dio njihova svakodnevnog života. Isus traži načine da bude shvaćen i nastoji doprijeti i do razuma i do srca služeći se govorom utemeljenim na iskustvu svojih slušatelja. Ukratko, pokrenut dubokim duhom služenja, Gospodin se prilagođava poimanju svojih slušatelja. „Bog nije matematička inteligencija daleko od nas. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost naše povijesti, priopćio se, sve do toga da je uzeo tijelo. U Isusu iz Nazareta susrećemo lice Božje.”[1] Trudimo li se i mi svjedočiti za kršćansku poruku stavljajući se u položaj onih oko nas, nastojeći razumjeti njihove nade i brige?

U PRISPODOBI o sijaču ne prolazi svako sjeme jednako. Iako je sjeme uvijek dobro – jer predstavlja darove i milosti kojima Bog obdaruje naš život – treba mu prikladno tlo da naraste i donese plod. Srce zapriječeno strahovima, željom da sve drži pod nadzorom ili da gomila materijalna dobra, tlo je u kojem sjeme ne može pustiti korijen. Naprotiv, jednostavna duša, otvorena primanju Božje ljubavi, omogućuje da Božji darovi donesu plod i pridonesu dobru drugih.

„Kamenito tlo zemljište je koje »nema dosta zemlje« (usp. Mt 13, 5), pa sjeme nikne, ali ne uspijeva pustiti duboko korijenje. Takvo je površno srce: prima Gospodina, želi moliti, ljubiti i svjedočiti, ali ne ustraje; umara se i nikada se ne »vine u zrak«.”[2] Sjemenu treba duboko tlo u koje će pustiti korijen. Često se hranjive tvari potrebne za rast ne nalaze u površinskim slojevima, nego samo u dubini. Naš će unutarnji svijet imati tu dubinu ako uspije nadići prolazna raspoloženja, ako iznjedri zrelu postojanost dubokih uvjerenja, ideala kojima želimo da se nadahnjuje naš svakodnevni život.

Dobru sjemenu treba polje obrađivano s brižnošću i ustrajnošću. Trnje katkad izraste kad se zemlja zanemari i prepusti samoj sebi. „Naša je vjernost neprekidan čin darivanja samih sebe: ljubav, nesebičnost i velikodušnost koje su trajne, a ne tek plod inercije.”[3] Dobro sjeme pušta korijen kad naiđe na ustrajan napor da se živi život molitve, da se bolje shvate duhovna bogatstva kršćanstva, da se njeguju ljudski odnosi na poslu i u obitelji. Svako je od tih područja poput brazde koju možemo obrađivati kako bismo, sa strpljenjem, počeli gledati kako kontemplativni život pušta korijen u našoj vlastitoj duši.

PRIČA o sijaču nastavlja se u životu svakoga Božjeg djeteta. Gospodin i dalje velikodušno rasipa sjeme, željan pronaći srca otvorena da ga prime. Po svakome od nas On „nastavlja svoju božansku sjetvu. Krist stišće zrnje u svojim ranjenim rukama, natapa ga svojom krvlju, čisti ga, pročišćuje i baca u brazde, u svijet. Sije sjemenke jednu po jednu, da svaki kršćanin u svojoj vlastitoj sredini može svjedočiti o plodnosti smrti i uskrsnuća našega Gospodina.”[4]

Tješi nas spoznaja da je naš život božansko sjeme u rukama našega Gospodina, posijano u ovome svijetu koji je On stvorio, svijetu koji je dobar. Kad se trudimo djelovati tražeći Božju slavu – katkad griješeći, katkad padajući, ali uvijek iznova počinjući – kad nas pokreće želja da drugi otkriju radost Očeve kuće, sjeme klija, čak i kad to katkad ne primjećujemo. „Budeš li vjerno slijedio poticaje milosti”, rekao je sveti Josemaría, „donosit ćeš dobar plod: plod koji ostaje, na slavu Božju. Biti svet nužno znači biti djelotvoran, premda svetac možda ne vidi niti je svjestan ishoda.”[5]

Katkad se možemo obeshrabriti, pogrešno misleći da oko nas nema prikladnoga tla na kojem bi božansko sjeme moglo rasti. Bog djeluje u svakoj prilici. Naš je Gospodin svemogući sijač, a svatko u dubini srca žudi za Božjom srećom u svojoj duši. Oni koji rade uz božanskoga sijača „dobro znaju da će naš život biti plodan, premda ne polažu pravo na to da znaju kako, ni gdje, ni kada. Možemo biti sigurni da neće propasti nijedan naš čin ljubavi niti ijedan naš čin iskrene brige za druge. Nijedan čin ljubavi prema Bogu neće se izgubiti, nijedan velikodušan napor nije besmislen, nijedno bolno podnošenje nije uzaludno.”[6] Djevica Marija pomoći će nam da budemo tijesno sjedinjeni s njezinim Sinom, natopljeni Njegovom Krvlju, čineći naš život sve plodnijim.

[1] Benedikt XVI., audijencija, 28. studenoga 2012.

[2] Franjo, Angelus, 16. srpnja 2017.

[3] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 12.

[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 157.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 920.

[6] Franjo, Evangelii gaudium, br. 279.