- Sigurnost poziva

- Zvijezda koja pokazuje sjever

- Poticaj Duha Svetoga

MEĐU dvanaestoricom apostola koje je Isus izabrao nalazimo ljude najrazličitijega podrijetla. Svaki je imao svoju prošlost, svoju osobitu povijest i svoj način postojanja. Neki su bili impulzivniji i poletniji, drugi povučeniji i skloniji razmišljanju. Neki su dolazili iz okruženja koje je strože tumačilo Zakon, dok su drugi o njemu možda malo znali prije nego što su susreli Isusa. Bilo kako bilo, svi su primili isto poslanje: navijestiti dolazak kraljevstva Božjega. A da bi im u tome pomogao, naš im je Gospodin dao vlast da izgone zloduhe i liječe bolesti (usp. Mt 10, 1-7), kao i sve dublju izobrazbu.

Većina apostola nije imala nikakvu posebnu intelektualnu pripremu za to poslanje. Evanđelja nam uglavnom pokazuju da su to bili neuki ljudi. Katkad nisu razumjeli ni najjednostavnije Gospodinove primjere i prispodobe te su se lako dali odvratiti površnim raspravama. Pa ipak, jedno im je bilo posve jasno: izabrao ih je Krist. Biti apostol nije pitanje posjedovanja iznimnih osobina, nego prihvaćanja Isusova poziva, otvaranja Njegovu daru i pomaganja da on donese plod u vlastitu životu.

Dvanaestorica su u susretu s Kristom otkrila blago vrijedno toga da mu posvete čitav svoj život. I zato su osjetila poticaj da taj oganj prošire na sve oko sebe. „Dobro uvijek teži širenju. Svako autentično iskustvo istine i dobra po svojoj naravi nastoji rasti u nama”, te se prenijeti drugima.[1] Svetost se širi privlačenjem: to je svojstvo koje privlači sve oko nas. Svjesni ljepote dara koji smo primili, možemo s psalmistom uskliknuti: »Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!« (usp. Ps 40, 8-9).

SVETI JOSEMARÍA, razmišljajući o poslanju apostola, isticao je važnost toga da se ne izgubi iz vida krajnji smisao vlastitih nastojanja: „Imaj na umu, sinko moj, da nisi samo duša koja se sjedinjuje s ostalim dušama kako bi učinila dobru stvar. To je mnogo… ali je nedovoljno. - Ti si apostol koji ispunjava nepromjenjivi Kristov nalog. ”[2] Izvjesnost da radimo za nešto mnogo veće od onoga što isprva možemo zamijetiti baca svjetlo na moguće poteškoće na koje možemo naići. Bog nikada neće poslati ono što ne vodi našemu dobru – ono što, premda na putu može biti sastavljeno od svjetla i sjena, naposljetku ipak ne vodi našoj sreći.

Svaki se veliki ljudski pothvat sastoji od malih zadaća koje često uključuju žrtvu. Suočeni s poteškoćama, možemo osjetiti da trud nije vrijedan truda, pa nam se tada nada može umanjiti. No ako podignemo pogled, shvatit ćemo da je naše poslanje mnogo veće i ispunjenije nadom nego pojedini posao koji nam se možda čini teškim. Biti apostol nije pitanje izvršavanja neke zadaće s većim ili manjim savršenstvom, nego stvarnost koja tvori naš najdublji identitet. Doći će trenuci tame, ali zvijezda koja pokazuje sjever uvijek će i dalje sjati. Apostolski život uvijek ima cilj, vodeće svjetlo. Gdje god bili, ne želimo samo činiti „dobra djela” nego svojim osobnim svjedočanstvom širiti Evanđelje Kristovo.

TIJEKOM godina provedenih s Isusom apostole su oduševljavala čudesa i obraćenja kojima su svjedočili, pa čak i sami pomagali da se dogode. No njihov će početni zanos poslije ustupiti mjesto sumnji kad budu vidjeli Gospodina osuđena na smrt. A i poslije, kad su saznali da je Krist uskrsnuo od mrtvih, strah ih je držao zatvorene u kući. Tek su dolaskom Duha Svetoga na Pedesetnicu primili novi dar koji će im dati snagu za njihovo poslanje.

Poticaj Tješitelja bio je ono što ih je navelo da nadvladaju svoje strahove i krenu pomagati drugima. Ova se prva evangelizacija nije dogodila djelotvornom ljudskom strategijom, nego „snagom Duha Svetoga, nestvorene Ljubavi”.[3] „Nikakve riječi ohrabrenja neće biti dovoljne ako u našim srcima ne gori oganj Duha Svetoga. Održavanje našega misionarskog žara zahtijeva čvrsto pouzdanje u Duha Svetoga, jer On je taj koji ‘potpomaže našu nemoć’ (Rim 8, 26). No to velikodušno pouzdanje treba hraniti, pa stoga trebamo neprestano zazivati Duha.”[4]

I mi u svome apostolskom poslanju možemo primijetiti kako naš početni zanos može postupno slabjeti. U tome nema ničega lošega: to je sasvim ljudski, a sveci su prvi koji su to iskusili. Doživjet ćemo trenutke kad nam srce gori od želje da Kristov oganj prenesemo drugima, ali i trenutke kad nam se srce čini hladnijim. No budemo li spremni pustiti da nas Duh Sveti preobrazi, On će nam malo-pomalo dati srce poput Kristova, a naše će apostolsko poslanje postati središte našega postojanja. Mariju možemo zamoliti da nas nauči biti vrlo pozorni, kao što je i Ona bila, na nadahnuća koja nam Tješitelj upućuje svakoga dana.

[1] Franjo, Evangelii gaudium, br. 9.

[2] Sveti Josemaría, Uputa, 19. ožujka 1934., br. 27; u Put. Kritičko-povijesno izdanje, bilješka uz br. 942.

[3] Mons. Fernando Ocáriz, Pismo, 14. veljače 2017., br. 9.

[4] Franjo, Evangelii gaudium, br. 261 i 280, redom.