- Vratiti vedrinu i snagu

- Isus je naš počinak

- Pomagati drugima da otpočinu

JEDNOM ZGODOM Isus se usred svoje molitve Ocu obratio svojim učenicima ovim riječima: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28). Sasvim je naravno da tražimo načine kako bismo ublažili umor koji nam mogu prouzročiti svakodnevni napori. U tim nam se trenucima naš Gospodin predstavlja kao jamstvo da ćemo vratiti snagu i smiriti svoj duh. Trenutak tihe molitve može nam pomoći da ono što smo proživjeli tijekom dana sagledamo iz drukčije perspektive. Tada događaje toga dana vidimo u novom svjetlu, iz Božje perspektive, perspektive milosrdnoga Oca. Zato nam molitva može biti utočište: blizu svetohraništa napetosti se često ublažuju, srdžba jenjava, vraćamo smirenost i raspršujemo oblake koji možda zastiru našu radost.

»Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mk 6, 31), rekao je naš Gospodin apostolima drugom zgodom, a isto govori i nama. S obzirom na često grozničav ritam našega svakodnevnog rada, u okruženju ispunjenom bukom koja nas ometa, to nam se može činiti kao lijep, ali gotovo nedostižan ideal. Htjeli bismo se povući od tolikih podražaja koji traže našu pozornost kako bismo se usredotočili na ono bitno, no shvaćamo da to nije tako jednostavno.

Papa je dao vrlo konkretan savjet koji nam može pomoći stvoriti to ozračje sabranosti: »Naučimo se zaustaviti, isključiti svoje mobitele, promatrati prirodu, obnoviti se u razgovoru s Bogom.«[1] Kao što tjelesni odmor pomaže tijelu da se oporavi, nešto se slično događa u našim srcima i dušama kada bez žurbe izdvojimo vrijeme mira za Boga. On će nam pomoći da povratimo svoju radost i vedrinu – ako smo ih izgubili – i dat će nam snagu za male i velike bitke svakoga dana.

U RAZMATRANJU koje je održao za svoje sinove u Rimu sveti je Josemaría govorio o izvoru naše snage. Kako godine prolaze, prirodno je da se nakon napornoga radnog dana osjećamo umornije ili da dublje proživljavamo bol koju uzrokuje neka učestala mana, vlastita ili tuđa. Štoviše, nastup bolesti može iscrpiti našu tjelesnu snagu, pa nas i iznutra oslabiti. U takvim nas je trenucima utemeljitelj Opus Dei poticao da utočište potražimo u prisnom sjedinjenju s Kristom. »Otkrit ćeš kako borba tada postaje laka«, rekao je; »vidjet ćeš kako sve, baš sve, čak i ono što se činilo slabošću, postaje snaga.«[2]

Takav nam stav omogućuje da nedaće proživljavamo na drukčiji način. Isus obično ne čini da problemi čudesno nestanu, kao da bi samo to što se obraćamo Njemu bilo dovoljno jamstvo života bez briga. Kada utočište potražimo u Njegovu srcu, vanjski se događaji ne moraju nužno promijeniti, ali učimo se sve što nam se događa gledati na božanski način. Čak i ono što nas uznemiruje i što ne razumijemo do kraja ima smisao koji možemo otkriti jedino ako se pouzdamo u Boga. »Tek ćemo tada moći promatrati stvari Njegovim očima, jer On vidi onkraj oluje. Tim spokojnim pogledom možemo vidjeti obzor koji sami ne bismo mogli ni naslutiti.«[3]

NAŠ GOSPODIN računa na nas da pomognemo onima oko sebe da otpočinu. Štoviše, On će sam pružiti utjehu i ohrabrenje služeći se našom vlastitom čovječnošću, sjedinjenom s Njegovom. I mi smo vjerojatno pronašli počinak u nazočnosti prijatelja koji nas je, poput Isusa, saslušao i utješio svojim riječima i djelima. To je očitovanje želje da budemo ipse Christus – sam Krist – koja kuca u srcu svakoga kršćanina.

Katkad pomaganje drugima da otpočinu može značiti dijeliti teret njihovih briga i tjeskoba, preuzeti na sebe kao vlastit onaj teret koji njih umara ili pritišće. To katkad može iziskivati da iziđemo iz vlastitih navika i prilagodimo svoje planove. Tako naša srca postaju sličnija Isusovu, koji je »naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo« (Iz 53, 4), spreman trpjeti za nas spokojno, u nezamislivoj mjeri.

Kada primimo Kristovu utjehu, osjećamo poticaj da i sami postanemo izvor počinka za svoju braću i sestre. To što je Isus ponio naše terete potiče nas da isto učinimo za druge. Djevica Marija pomoći će nam da pronađemo počinak u svom Sinu i da ga širimo onima oko sebe. Kao dobra majka, Gospa brzo prepoznaje kada smo umorni ili preopterećeni i govori nam: »Nisam li ja ovdje, ja koja sam tvoja Majka?«[4]

[1] Franjo, Angelus, 18. srpnja 2021.

[2] Sveti Josemaría, Dok nam je putem govorio, str. 174.

[3] Franjo, audijencija, 10. studenoga 2021.

[4] Riječi Gospe Guadalupske upućene Juanu Diegu 12. prosinca 1531.