- Poziv Jakova i Ivana
- Munja i grom
- Veličina svetoga Jakova
DOK JE hodio uz Galilejsko more, „ugleda Isus Jakova Zebedejeva i Ivana, brata njegova, gdje krpaju mreže, te ih pozva."[1] Ostavivši sve za sobom, pošli su za njim. Tako je započeo Jakovljev novi život s našim Gospodinom — snažna pustolovina koja će ubrzo doći kraju, jer će on postati prvim apostolom koji je dao život za Krista (usp. Dj 12,2). No od njegova brata Ivana Gospodin će tražiti da čeka dok se ne vrati po njega, nakon tako duga života da su učenici čak pomišljali kako možda nikada neće umrijeti (usp. Iv 21,23).
Učitelj je od dvojice braće tražio potpuno samodarivanje, premda na različite načine. Obojici je ponudio mogućnost da piju iz njegove čaše, a oni su poziv prihvatili sa svim žarom svoje strastvene naravi (usp. Mt 20,22). Isus je tu braću nazvao Boanerges, to jest „Sinovi groma" (usp. Mk 3,17), i naučio ih da sve svoje snage usmjere u potpuno samodarivanje u službi drugima. Kad je njihova majka zatražila da njezini sinovi dobiju prva mjesta u njegovu kraljevstvu, Isus je jasno dao do znanja da kraljevati s njime znači služiti; da je prvi u njegovu kraljevstvu onaj koji sebe učini posljednjim i slugom svima (usp. Mt 20,25-28). Ta je logika često oprečna našoj; ona je revolucionarna jer se suprotstavlja gospodarenju jednih nad drugima. Stoga nas Isus potiče na budnost, da uvijek budemo pozorni kako ne bismo obmanjivali sami sebe „razvodnjavajući" njegov nauk iz Evanđelja.
„Tko je slobodniji od Onoga koji je Svemogući? Ipak, Krist svoju slobodu nije živio kao samovoljnu moć ni kao gospodarenje. Živio ju je kao služenje. Na taj je način slobodu ,ispunio' sadržajem, koji bi inače ostao ,praznom' mogućnošću da se nešto učini ili ne učini. Kao i sam ljudski život, sloboda svoje značenje crpi iz ljubavi."[2] Isus je pomogao Jakovu i Ivanu da svoje živote ispune smislom, ljubavlju prema Bogu i prema drugim ljudima, otvarajući tim jednostavnim ribarima iz Galileje neslućene obzore, „obzore služenja",[3] mnogo šire nego što su ikada mogli zamisliti. I tako je njihove živote pretvorio u uzbudljivu pustolovinu.
OHRABRENI ISUSOM, Jakov i Ivan „žurili su se ljubiti",[4] željni da svoje živote potroše u predanom služenju. Jakovljev je život — čineći čast njegovu imenu — bio poput munje koja u trenutku snažne svjetlosti presiječe nebo. Odmah je krenuo na put i ponio Kristovu poruku na kraj poznatoga svijeta, prije nego što se vratio u Jeruzalem i prolio svoju krv kako bi učinio plodnima prve korake Crkve u njezinu poslanju. Ivanov je život, s druge strane, bio poput groma, koji dolazi polako ali snažno, ispunjajući svijet svojim dubokim i lijepim riječima. Ivan je mogao dugo razmatrati Isusov život i nauk te nam je ostavio blago svojih spisa.
Munja i grom usko su povezani; očituju istu snagu i donose istu poruku. Ne možemo ih razdvojiti, kao što ne možemo razdvojiti ni dvojicu braće, Jakova i Ivana. Dok je Isus bio s njima, htio je da mu budu osobito bliski. Zapravo, njih su dvojica zajedno s Petrom činila malu skupinu učenika s kojima je Učitelj bio prisniji. Kad je naš Gospodin uzašao na nebo, Jakov i Ivan nastavili su širiti istu poruku, svaki na svoj način.
Sveti Jakov to čini i danas, pozivajući ljude k svome grobu u Compostelli. Poziva nas da odvažno krenemo na put, da budemo spremni doprijeti do krajeva svijeta i nadvladati svoju sigurnost i udobnost. „To je za kršćane temeljno. Sjedimo li mi, Isusovi učenici, mi, Crkva, i čekamo da ljudi dođu, ili se znamo dići, krenuti s drugima, tražiti druge? Govoriti: ,Ma neka oni dođu k meni, ja sam ovdje, neka dođu', nije kršćanski stav. Ne, ti ideš tražiti ih, ti činiš prvi korak."[5] Ivan nas pak podsjeća da, ako nismo utemeljeni u ljubavi prema Kristu, sve to kretanje i putovanje u našem životu vrijedi vrlo malo. Sveti Augustin je napisao: „Tko trči izvan puta, uzalud trči; štoviše, trči samo zato da se iscrpi. Izvan puta, što više trči, to se više gubi. Koji je to put kojim trčimo? Krist je rekao: Ja sam Put. Koja je domovina kojoj idemo? Krist je rekao: Ja sam Istina. Njime vođen trčiš, prema njemu trčiš, u njemu nalaziš počinak."[6]
ŽIVOT apostola Jakova sadrži nešto veliko što ostaje skriveno našim očima. Vrlo malo znamo o tome apostolu koji je imao tako kratak život i koji nam nije ostavio nikakvih spisa. Štoviše, Evanđelje donosi vrlo malo njegovih riječi. Nasuprot šutnji ovoga Zebedejeva sina stoji lik drugoga Jakova, s tako važnim naslovima kao što su „brat Gospodinov" (usp. Gal 1,19), jedan od prvih svjedoka njegova uskrsnuća (usp. 1 Kor 15,7), jeruzalemski biskup (usp. Dj 15,12-21) i stup Crkve (usp. Gal 2,9). Taj je drugi Jakov uživao velik ugled u prvoj kršćanskoj zajednici, kao što vidimo u Djelima apostolskim i u poslanicama svetoga Pavla. Po njemu je nazvana i jedna od knjiga Novoga zavjeta. Stoga iznenađuje što je Predaja naslov „Stariji" — doslovno „Veći" — dala Ivanovu bratu, o kojemu znamo vrlo malo.
Ovaj je Zebedejev sin postao Većim slijedeći put koji mu je Učitelj pokazao: „tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Kao što ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,26-28). Upravo je to Jakov učinio: svoj je život pretvorio u služenje i dao ga. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24), napisat će Ivan u svome Evanđelju, bacajući svjetlo na otajstvo života i smrti svoga brata Jakova. To otajstvo obuhvaća i onu snažnu moć privlačenja tolikih ljudi koju apostolov grob ima još i danas.
Isus je „sinovima groma" dao još jedan izvanredan primjer veličine služenja: našu Gospu, čije su društvo često dijelili. Marija će i nama pomoći da se otisnemo u pustolovinu „pronalaženja sreće u prijateljstvu s Bogom i življenja u samodarivanju i služenju".[7]
[1] Rimski misal, Ulazna pjesma današnjega blagdana.
[2] Benedikt XVI., Anđeo Gospodnji, 1. srpnja 2007.
[3] Franjo, Audijencija, 11. siječnja 2023.
[4] Usp. Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 140.
[5] Franjo, Audijencija, 11. siječnja 2023.
[6] Sveti Augustin, Homilija 10 o Prvoj poslanici svetoga Ivana.
[7] Sveti Josemaría, Pismo 6, br. 35.