• Poput Marije, nebo je naše odredište

• Put kojim je pošla naša Gospa

• Blizu nama u našemu svakodnevnom životu

„I ZNAMENJE veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda" (Otk 12,1). Ovim riječima iz Knjige Otkrivenja, koje Predaja vidi kao da se odnose na našu Gospu, otvara se današnja liturgija. Cijela se Crkva raduje na ovaj blagdan, kojim slavimo što je Bog uznio majku svoga Sina dušom i tijelom u nebesku slavu. Premda ne znamo točno kako se to dogodilo, niti zasigurno znamo o njezinoj smrti, slijedeći riječi svetoga Josemaríje možemo zamisliti sve apostole okupljene oko Marije, koja je usnula. Vrata su neba širom otvorena, u željnom iščekivanju. Anđeli su pripremili radosnu dobrodošlicu u čast naše Gospe. „Isus želi imati svoju Majku, tijelom i dušom, u nebu. I nebeski dvor, u svemu svojem sjaju, pozdravlja našu Gospu. Presveto Trojstvo prima i obasipa častima Kćer, Majku i Zaručnicu Božju. A tolika je veličanstvenost naše Gospe da anđeli uzvikuju: Tko li je ona?"[1]

Marijino Uznesenje podiže naše oči k nebu, pravomu odredištu našega zemaljskog putovanja. Svi događaji u našemu životu poprimaju drugu dimenziju kad ih promatramo iz perspektive vječnosti. S godinama smo možda uvidjeli da ono čemu smo nekoć pridavali toliku važnost — neka obiteljska briga, nagrada za kojom smo žudjeli na poslu ili na sveučilištu, zabrinutost za budućnost — nije uvijek bilo tako bitno kako smo mislili. Današnji nas blagdan podsjeća da je, na koncu, uistinu presudno znati da smo na putu prema nebu i onamo stići. Sve će ostalo biti više ili manje važno ovisno o tome koliko nam pomaže dosegnuti taj cilj. „Razgovaraj s našom Gospom i reci joj s pouzdanjem: O Marijo, da bih živio ideal koji je Bog stavio u moje srce, moram letjeti vrlo visoko — beskrajno visoko! Nije dovoljno odvojiti se, uz Božju pomoć, od stvari ovoga svijeta, prepoznajući ih kao puko blato. Potrebno je više: čak i kad bi cijeli svemir naslagao na hrpu pod svoje noge da se približiš nebu… ne bi bilo dovoljno! Moraš letjeti, bez oslonca na išta ovdje na zemlji, oslanjajući se na glas i nadahnuće Duha. Reći ćeš mi: Ali moja su krila zaprljana i umazana ljepljivim blatom mnogih godina. A ja ponavljam: Obrati se našoj Gospi. Marijo, trebaš joj ponovno reći, jedva se mogu odignuti od tla. Zemlja me privlači poput prokletoga magneta. Ti možeš učiniti da moja duša poleti onim slavnim i konačnim letom kojemu je odredište samo Srce Božje. Uzdaj se u nju, jer ona te sluša."[2]

SVETO PISMO ne kaže ništa izričito o Uznesenju. Stoga evanđelje koje se danas naviješta na Misi ne spominje ovo otajstvo, nego nam donosi prizor Pohođenja (usp. Lk 1,39-56). Taj nam odlomak pokazuje Marijinu revnost da posluži svojoj rođakinji Elizabeti. A upravo je to bio put kojim je naša Gospa došla do vječnoga života. „Ljubav je ta koja uzdiže život. Idemo služiti svojoj braći i sestrama i po tome služenju ,uzlazimo'. Naporno je, ali to je uspinjanje uvis, to je zadobivanje neba!"[3]

Osim što odražava Marijinu želju za služenjem, ovaj evanđeoski odlomak pokazuje i drugi stav koji ju je također vodio prema uzlasku na nebo: hvalu. Čim je Marija stigla u Elizabetinu kuću, zapjevala je pjesmu zahvalnicu za sve što je Bog učinio u njezinu životu: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje… Velika mi djela učini Svesilni" (Lk 1,46-47.49). U Magnificatu nalazimo portret Marijina srca, još jednu odliku koja joj je omogućila uzdignuti se do neba. „Hvala je poput ljestava: vodi srca prema gore. Hvala uzdiže duše i pobjeđuje napast da se odustane. Jeste li primijetili kako dosadni ljudi, oni koji žive od ogovaranja, nisu sposobni hvaliti? Zapitajte se: jesam li ja sposoban hvaliti? Kako je dobro svaki dan hvaliti Boga, a i druge! Kako je dobro živjeti u zahvalnosti i blagoslivljanju umjesto u žaljenjima i pritužbama, podizati oči umjesto da imamo kiselo lice!"[4]

Marijina je jedina želja hvaliti veličinu Božju. Ona je „htjela da Bog bude velik u svijetu, velik u njezinu životu i prisutan među svima nama. Nije se bojala da bi Bog mogao biti ,suparnik' u našemu životu, da bi svojom veličinom mogao zadirati u našu slobodu, u naš životni prostor. Marija je znala: ako je Bog velik, i mi smo veliki. Naš život nije potlačen, nego uzdignut i proširen: upravo tada on postaje velik u sjaju Božjem."[5] Blagdan Uznesenja podsjeća nas da je put prema nebu nadohvat naše ruke. Uz Božju milost možemo slijediti isti put kojim je išla njegova majka, jer nas sam Bog prati i živi u nama, pomažući nam da služimo onima oko sebe i da prepoznajemo čudesa koja on čini u našemu životu.

MARIJU zovemo Kraljicom neba. Istodobno, ona je i „Kraljica zemlje". To što je u nebu tijelom i dušom ne znači da je naša Gospa daleko od nas. Upravo zato što živi s Bogom, bliža nam je nego što bismo ikada mogli zamisliti. Marija uvijek čuje naše molitve kao dobra majka svakoga svog djeteta i više od ikoga želi da joj se pridružimo u nebu. Uostalom, malo što donosi majci veću radost od toga da bude sa svojom djecom. „Blagdan Uznesenja naše Gospe potiče nas da prepoznamo temelj te radosne nade. Da, još smo hodočasnici, ali naša je majka otišla naprijed, gdje nam pokazuje nagradu za naše napore. Govori nam da možemo uspjeti. I, budemo li vjerni, stići ćemo kući. Blažena Djevica nije samo naš uzor, ona je i Pomoćnica kršćana. I dok je zaklinjemo svojom prošnjom — Monstra te esse Matrem, ,Majkom se pokaži!' — ona ne može drugo nego bdjeti nad svojom djecom materinskom brigom."[6]

Marija nam je blizu usred normalnosti našega svakodnevnog života. Pomaže nam „da kroz svaki posao koji obavljamo uvijek podižemo oči svoga srca k Bogu".[7] Uz rijetke iznimke, većina njezinih dana bila je jednostavna i obična, poput dana bilo koje žene njezina vremena: vrijeme za rad, obiteljski život, molitvu u sinagogi, mjesna slavlja… Naša se Gospa postupno „uspinjala" prema nebu jer je znala vidjeti Boga u svakodnevnim poslovima. „Božji je pogled uvijek bio na njoj, diveći se njezinoj poniznosti, njezinoj raspoloživosti, ljepoti njezina srca nikada okaljana grijehom. To je velika poruka nade za svakoga od nas, za tebe čiji su dani uvijek isti, zamorni i često teški. Marija te danas podsjeća da Bog i tebe poziva u to slavno odredište. To nisu lijepe riječi: to je istina. Nije to dotjeran, lijep završetak, pobožna iluzija ili lažna utjeha. Ne, to je čista stvarnost, živa i istinita kao naša Gospa uznesena na nebo. Proslavimo je danas ljubavlju djece; proslavimo je radosno, ali ponizno, oživljeni nadom da ćemo jednoga dana biti s njom u nebu!"[8]

[1] Sveti Josemaría, Sveta Krunica, Četvrto slavno otajstvo.

[2] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 994.

[3] Franjo, Angelus, 15. kolovoza 2023.

[4] Isto.

[5] Benedikt XVI., Homilija, 15. kolovoza 2005.

[6] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 177.

[7] Monsinjor Fernando Ocáriz, Poruka, 15. kolovoza 2017.

[8] Franjo, Angelus, 15. kolovoza 2021.