• Ženidba, slika božanske ljubavi
• Celibat, poziv na prenošenje nadnaravnoga života
• Ljubiti bez želje za posjedovanjem

NEKI farizeji, želeći iskušati Isusa, pristupiše Mu i upitaše: »Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?« (Mt 19, 3). Krist je odgovorio podsjetivši ih da je sam Bog začetnik ženidbe te je objasnio njezinu nerazrješivost: »Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 4-6).

Ženidba nije tek društveni događaj ili formalnost. Uzajamna ljubav muškarca i žene slika je apsolutne ljubavi kojom nas Bog ljubi. „A ta ljubav koju Bog blagoslivlja određena je da bude plodna i da se ostvaruje u zajedničkom djelu čuvanja stvorenoga.”^[1] Zato je ženidba dobro „od izvanredne vrijednosti za sve: za same supružnike, za njihovu djecu, za sve obitelji s kojima dolaze u odnos, za cijelu Crkvu, za cijelo čovječanstvo. To je dobro koje se širi, koje privlači mlade da radosno odgovore na ženidbeni poziv, koje neprestano tješi i oživljava supružnike te donosi mnoge i raznolike plodove u crkvenom zajedništvu i građanskom društvu.”^[2] Jedan je od tih plodova nastajanje kućne Crkve: dom je prva škola kršćanskoga života, u kojoj se „uči izdržljivost i radost rada, bratska ljubav, velikodušno praštanje, čak i opetovano, a nadasve božanski kult po molitvi i prinosu vlastita života”.^[3]

U ženidbi muškarci i žene po božanskoj milosti nalaze sve što im je potrebno da budu sveti, da se suobliče Kristu i da približe Boga ljudima oko sebe. Ona je stoga put koji, ako ga se vjerno slijedi, omogućuje unaprijed kušati slavu neba i pronaći sreću koju Bog daje na ovoj zemlji. Donosi radost koja je spojiva s vremenima žrtve koja mogu učvrstiti ljubav među supružnicima – radost koja se obično kuša u malim događajima svakodnevnoga života. Kao što je govorio sveti Josemaría, „tajna bračne sreće leži u svakodnevnome, a ne u sanjarijama. Leži u skrivenoj radosti povratka kući uvečer, u srdačnom odnosu s djecom, u svakodnevnom radu u kojem sudjeluje cijela obitelj; u dobrom raspoloženju pred teškoćama koje treba dočekati sportskim duhom.”^[4] U ovom trenutku molitve možemo moliti za vjernost svih brakova i zahvaliti Bogu na darovima koje nam je dao po ljubavi naših roditelja.

NAKON što je istaknuo veličinu ženidbe, Isus izriče vrijednost celibata. Privlačan primjer Gospodinova vlastitog života pokazuje nam da nije riječ o skeptičnom ili čak komotnom stavu, kako su možda natuknuli neki od onih koji su Ga slušali (usp. Mt 19, 10), nego o božanskom daru (usp. Mt 19, 11). Celibat je poziv da se primi i drugima prenosi nadnaravni život bez posredovanja zemaljske ljubavi. Oni koji prime taj poziv nalik su Kristu, koji se, posve očito, nije odrekao ljubavi. Osoba u celibatu prima posebnu milost koja postupno preobražava njezine osjećaje, kako bi sve što život ljubavi nosi sa sobom (osjećaje, želje, snove, stvaralaštvo, strast) stavila u službu Boga i ljudi oko sebe. Prihvaćanje toga dara „ne može značiti ostati bez ljubavi, nego mora značiti dopustiti da nas obuzme strastvena ljubav prema Bogu te potom, zahvaljujući prisnijem načinu bivanja s Njime, služiti i ljudima. Celibat mora biti svjedočanstvo vjere: vjera u Boga postaje konkretna u onom obliku života koji ima smisla samo ako se temelji na Bogu. Osloniti svoj život na Njega, odričući se ženidbe i obitelji, znači da prihvaćam i iskušavam Boga kao stvarnost i da Ga stoga mogu donositi ljudima.”^[5]

Jedna je od značajki poziva na celibat raspoloživost srca da živi posve za Boga i, po Njemu, za druge. Osoba u celibatu tako doživljava ono „širenje srca” o kojem je govorio sveti Josemaría: „Koliko god ljubio, nikada nećeš ljubiti dovoljno. Ljudsko je srce obdareno golemim koeficijentom širenja. Kada ljubi, otvara se u crescendu ljubavi koji nadilazi sve zapreke. Ako ljubiš Gospodina, neće biti stvorenja koje ne nalazi mjesto u tvome srcu.”^[6] Tako onaj tko živi u celibatu može ljubiti nekoga čak i kada mu druga osoba ne uzvraća: dovoljno mu je vidjeti da druga osoba duhovno raste pa da bude potaknut i dalje pomagati drugima. I tako nasljeduje Isusov način ljubljenja. Za svoga zemaljskog života Krist svojoj ljubavi nije postavljao nikakve zapreke, nego je svoju blizinu nudio svima, osobito onima koje je društvo odbacivalo. Stoga je i osoba koja primi dar celibata pozvana ljubiti i služiti svim ljudima, osobito najpotrebnijima. Dakako, to ne znači da joj katkad nije teško odreći se osnivanja obitelji ili primanja uzvraćene ljubavi. No to iskustvo praznine, prihvaćeno s vedrinom i realizmom, može biti prilika i poziv da i dalje hrani Ljubav koja daje smisao njezinu sebedarju. Jer u toj se samoći može naučiti zamjećivati i koliko je Bog blizu.

SVI su ljudi pozvani živjeti krjepost čistoće. Ta se krjepost izražava na različite načine, prema pozivu koji je svatko primio. U svakom slučaju, bila osoba u braku, sama, u celibatu ili u udovištvu, čistoća nije „‘ne’ užicima i radostima života, nego veliko ‘da’ ljubavi kao dubokom priopćivanju među osobama, priopćivanju koje traži vrijeme i poštovanje, dok osobe zajedno putuju prema punini, i kao ljubavi koja postaje sposobna rađati život i velikodušno prihvatiti novi život koji se rađa”.^[7] Za one s pozivom na ženidbu taj su novi život djeca, plod ljubavi supružnikâ. Za osobu u celibatu to su ljudi kojima pomaže rasti u njihovu odnosu s Bogom i s kojima živi duhovno očinstvo ili majčinstvo.

Čistoća nam omogućuje ljubiti bez želje za gospodarenjem drugima. Štoviše, katkad se kaže da suprotnost ljubavi nije toliko mržnja koliko želja za posjedovanjem: pokušaj da se drugom osobom poslužimo kako bismo zadovoljili neku potrebu i ispunili vlastitu prazninu. To traži požuda, porok koji „svako udvaranje smatra dosadnim; ne traži onu sintezu razuma, nagona i osjećaja koja bi nam pomogla mudro voditi život. Požudan čovjek traži samo prečace: ne razumije da put ljubavi treba prelaziti polako, a ta strpljivost, daleko od toga da bude istoznačnica dosade, omogućuje nam da u svojim ljubavnim odnosima pronađemo sreću.”^[8]

Božja je ljubav prema nama besplatna. On nam daje čak i mogućnost da griješimo i da Ga odbacimo, jer ne želi robove, nego djecu koja prihvaćaju Njegovu ljubav zato što to žele. Čistoća nam omogućuje da druge doista upoznamo, da ih poštujemo i tražimo njihovu sreću; jednom riječju, ona rađa odnos zajedništva u kojem čovjek uživa tražeći dobro druge osobe. I premda ljubiti na taj način katkad može biti zahtjevno, oni koji nastoje živjeti tu krjepost „shvaćaju da je njihova žrtva više prividna nego stvarna; jer živjeti tako, u duhu žrtve, znači osloboditi se mnogih oblika ropstva i kušati, u dubini svoga srca, puninu Božje ljubavi”.^[9] Kao što je preporučivao utemeljitelj Opus Dei, možemo se utjecati Gospi kada osjetimo teret napasti: „Majko! Zazivaj je opet i opet. Ona te sluša, vidi te možda u opasnosti, i uz milost svoga Sina ona, tvoja sveta Majka Marija, nudi ti utočište svojih ruku, nježnost svoga zagrljaja. Zazovi je, i naći ćeš se s novom snagom za novu borbu.”^[10]

^[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1604.

^[2] Franjo, govor, 27. siječnja 2023.

^[3] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1657.

^[4] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 91.

^[5] Benedikt XVI., govor, 22. prosinca 2006.

^[6] Sveti Josemaría, Križni put, VIII. postaja, br. 5.

^[7] Benedikt XVI., govor, 13. svibnja 2011.

^[8] Franjo, audijencija, 17. siječnja 2024.

^[9] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 84.

^[10] Sveti Josemaría, Put, br. 516.