• Upoznati Kristove osjećaje

• Vrijednost nutarnjega mrtvljenja

• Molitva, dar Božji

U SVOJOJ molitvi možemo s Isusom razgovarati o vlastitom životu. Posve je naravno osjetiti potrebu da sa svojim najboljim Prijateljem govorimo o pitanjima koja su nam važna, o ljudima koji našem životu daju smisao te o žalostima i radostima koje, u spoju koji je katkad teško razumjeti, čine naše postojanje. No istodobno, promatrajući Isusov život, nastojimo Mu se i približiti kako bismo naslutili Njegove brige, razumjeli kako On misli i otkrili što nam svakom svojom kretnjom želi prenijeti. Pažljivo čitanje evanđelja pomaže nam da malo-pomalo upoznamo same Kristove osjećaje.

U više su navrata apostoli pokušavali otkriti pobude koje su nadahnjivale Gospodinov nauk. »Zašto im zboriš u prispodobama?« (Mt 13, 10), pitali su Ga. Shvaćali su da Njegove prispodobe sadrže stanovitu dvosmislenost. Isus je svoj govor prilagođavao brigama i jeziku svojih slušatelja; no, iznoseći te pripovijesti, naizgled je želio i sakriti dublje istine. Služio se tajanstvenim i neizravnim govorom koji nije zadovoljavao žarku želju Njegovih apostola da se On svijetu objavi na jasniji način. Zacijelo su upravo veliko divljenje i ljubav potaknuli apostole da zamole Isusa neka bude izričitiji u svojim riječima. No Gospodinov odgovor vjerojatno nije bio onakav kakav su očekivali: »U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju« (Mt 13, 13).

Možda neki od onih koji su slušali Isusa nisu uistinu bili otvoreni Njegovim riječima. Možda su naprosto htjeli potvrditi vlastiti način razmišljanja ili otkriti moguće nedosljednosti u Njegovim riječima. Svi su ti stavovi, na kraju, sprječavali da Kristova riječ dopre do njihovih srdaca. A nitko nije posve siguran od takva slušanja. Riječ je Božja uvijek živa; ona nas potiče da najprije vlastiti život suobličimo Evanđelju, a potom da ga podijelimo s onima oko nas. „Pokušaj pripitomljavanja Riječi Božje svakodnevna je napast.“[1] Možemo pokušati slušati samo ono što želimo čuti, a ne ono što nam Bog želi reći. Ako se Isusu približimo uistinu otvorena srca, poput apostola, On će nam objaviti svoje najdublje osjećaje, svoju neprestanu čežnju da obnovi zemlju.

U MNOGIM vrlo zahtjevnim sportovima ljudi često kažu da, osim tjelesne kondicije, treba uvježbavati i glavu i srce. Slično tomu, za naš molitveni život nije dovoljno tek posvetiti Isusu određenu količinu vremena. Naravno, to je bitan korak u otvaranju našega srca Njegovu glasu. No, kako je Gospodin natuknuo svojim apostolima, trebamo brinuti i o svojim nutarnjim osjetilima, to jest otvoriti uši svoje duše i podesiti oči svoga srca kako bismo zamijetili Kristovu blizinu. Nutarnje mrtvljenje dovodi nas u dodir s Božjom prisutnošću u našim dušama. To nije naprosto negativna borba usmjerena na odbacivanje onoga što nam nude mašta ili pamćenje, na nastojanje da se ne damo zanijeti znatiželjom, na obuzdavanje poriva svojih očiju ili ušiju. Svi su ti napori usmjereni jednomu jasnom cilju: usredotočiti se na ono što je uistinu važno, na ono što doista donosi sreću, kušajući Kristovu prisutnost u našim životima. Trebamo se truditi slušati, gledati, zamišljati i pamtiti ono što naše srce uistinu ispunja Bogom.

Sveti Josemaría napisao je: „Ako se ne odričeš sebe, nikada nećeš biti čovjek molitve.“[2] Neki od onih koji su slijedili Isusa nisu mogli shvatiti smisao Njegovih riječi jer su im uši i oči bile ispunjene rastresenostima. Isto se može dogoditi i nama, usprkos našoj iskrenoj želji da budemo blizu Gospodinu; slike i šumovi koji odzvanjaju u našim glavama mogu nam otežati promatranje Krista. Kao što za održavanje tjelesne kondicije trebamo redovito vježbati, tako trebamo „uvježbavati“ i svoju pozornost. Tako svakim malim naporom da odbacimo ili preusmjerimo rastresenosti – na poslu, u društvenom životu, u vrijeme molitve – jačamo svoju sposobnost da se povežemo sa stvarnošću pred nama, jer je Bog ondje. I tada će nam biti lakše promatrati Kristovo lice u svim okolnostima našega svakidašnjeg života.

»ZAISTA, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli« (Mt 13, 16-17). Gospodin bi te iste riječi mogao uputiti ljudima svakoga vremena i mjesta. Naime, oni proroci i pravednici nisu mogli promatrati Boga kao što to mi možemo u svetohraništu ili kada Ga sakramentalno primamo u svoje duše. Molitva, kojoj je Euharistija u središtu, uvodi nas u mnogo bliskiji, osobniji odnos s Gospodinom. „Dok su se muškarci i žene oduvijek imali običaj približavati Bogu pomalo zastrašeni, pomalo prestrašeni pred tim zadivljujućim i strašnim otajstvom, kršćani Ga, naprotiv, oslovljavaju usuđujući se prisno zazvati Ga imenom ’Otac’.“[3]

Stoga je molitva, više nego naš ljudski napor, dar koji nam Gospodin udjeljuje. Svaki trenutak koji dijelimo s Njim nezaslužena je povlastica. Nismo mi ti koji Bogu činimo uslugu posvećujući Mu nekoliko minuta svoga dana; On je taj koji nas, ponukan svojim beskrajnim milosrđem, poziva da uživamo u Njegovoj prisutnosti, nudeći nam besplatan dar svoga prijateljstva.

I što više postajemo svjesni vlastite slabosti, to ćemo više osjećati potrebu skloniti se u taj dar. „U molitvi iskušavamo, više nego u drugim dimenzijama života, svoju slabost, svoje siromaštvo, svoju stvorenost, jer stojimo pred svemoći i transcendencijom Boga. I što više napredujemo u slušanju Boga i razgovaranju s Njim, jer molitva postaje svakidašnji dah naše duše, to više zamjećujemo smisao svojih granica, ne samo pred konkretnim svakidašnjim situacijama nego i u svom odnosu s Gospodinom. U nama raste potreba za pouzdanjem, za sve većim pouzdanjem u Njega; shvaćamo da ’ne znamo što da molimo kako valja’ (Rim 8, 26).“[4] Djevica Marija, učiteljica molitve, pomoći će nam da otvorena srca primimo dar koji nam nudi njezin Sin.

[1] Franjo, homilija, 27. siječnja 2019.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 172.

[3] Franjo, audijencija, 13. svibnja 2020.

[4] Benedikt XVI., audijencija, 16. svibnja 2012.