- Radosna gozba Boga sa svojim narodom

- Post koji prolazi neopaženo

- Novo vino Isusovo

ISUS NIJE bio konvencionalan učitelj. Privlačio je pozornost svojih suvremenika slobodom kojom je djelovao i autoritetom kojim je naučavao. Učitelji Izraela, naprotiv, bili su sitničavi oko propisa po kojima je narod morao živjeti i katkad su upadali u kazuistiku koja nije razlikovala bitno od nebitnoga. Postojala je opasnost da njihova naučavanja postanu složen vanjski vodič koji se mora bezumno naučiti i slijediti. Isusova naučavanja imaju posve drukčiji ton. Premda je nastavljao predaju koju je primio narod Izraela, nije se brinuo samo o ispunjavanju vanjskih propisa niti je tomu poučavao svoje učenike. Naprotiv, nastojao je izazvati obraćenje u srcu svake osobe.

Stoga su se neki ljudi iznenadili vidjevši da ni On ni Njegovi učenici ne poste u određenim prigodama. Kad su Ga zbog toga izazvali, Krist je odgovorio slikom koju je narod mogao lako razumjeti: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik?« (Mt 9, 15). Na svadbama u Izraelu od bliskih se prijatelja zaručnika očekivalo da održavaju radosno ozračje slavlja. Tom usporedbom Isus jasno misli na sebe kao na zaručnika, a na svoje učenike kao na zaručnikove prijatelje. Donio je svijetu radost spasenja.

Bog želi našu sreću i nikada nam ne zapovijeda ništa što bi nas spriječilo da postignemo taj cilj. No upravo zato što je to ambiciozan cilj, često će nas stajati napora; a katkad nećemo posve razumjeti Njegove putove, koji mogu uključivati i patnju. Ipak, Božji nas propisi uvijek vode prema slobodnu i sretnu životu. »Jedan je filozof jednom rekao otprilike ovako: ‚Ne razumijem kako se danas može vjerovati, jer oni koji kažu da vjeruju imaju lice s pogrebnoga bdjenja. Ne svjedoče za radost Kristova Uskrsnuća.‘ Mnogi kršćani imaju takvo lice, da, lice s pogrebnoga bdjenja, lice tuge. No Krist je uskrsnuo! Krist te ljubi! A ti nemaš radosti? Razmislimo malo o tome i zapitajmo se: Imam li radost jer mi je Gospodin blizu, jer me Gospodin ljubi, jer me Gospodin otkupio?«[1]

SLIKU svadbene gozbe Isus rabi i za proročki navještaj vlastite smrti: »Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!« (Mt 9, 15). Zaručnik će im biti ugrabljen na Križu, što će Njegove učenike obuzeti žalošću. Post, poput Križa, uključuje žalost i lišavanje, no oboje je prožeto radošću ispunjavanja Božje volje i nadom u novi život. Stoga post nije puko lišavanje nečega što volimo; nije sam sebi svrha, nego nam nastoji dati hranu koja dolazi iz poslušnosti Očevoj volji. »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4, 34). Lišavanje koje uključuje post, prvi pokret samozataje, pomaže odvojiti naše srce od osobnih udobnosti i drži budnom našu duhovnu osjetljivost. Tako ćemo moći otkriti i uživati božanska dobra.

Na drugom mjestu Isus poziva ljude da dijele milostinju, da se mole i poste a da drugi za to ne znaju, nego jedino njihov Otac nebeski. To je također iznenadilo neke od Njegovih slušatelja, jer su u mnogim slučajevima ta dobra djela činili upravo zato da steknu poštovanje drugih. No Isus nas podsjeća da vrijednost naših djela ne ovisi o tome kako ih drugi vide. Često će Bog biti jedini koji cijeni našu molitvu i žrtvu ili našu velikodušnu gestu. I to će biti dovoljno. Sveti je Josemaría rekao: »Katkad ti osmijeh može biti najbolje mrtvljenje, pa čak i najbolja pokora. Alter alterius onera portate (Gal 6, 2): nosite jedni bremena drugih, nastojeći to činiti tako da tvoja pomoć prođe neopaženo, da te zbog nje ne hvale i da je nitko ne vidi. Tako nećeš izgubiti nikakvu zaslugu pred Bogom.«[2] Tako kršćanin, prolazeći neopaženo poput soli, začinja svako ozračje, čineći »sve nadnaravno ljubaznim i privlačnim«.[3]

»I NE ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu. Nego, novo se vino ulijeva u nove mješine pa se oboje sačuva« (Mt 9, 17). Mješina je bila kožnata vrećica u koju se ulijevalo novo vino i ostavljalo da vrije. Kako je vino vrilo, kožnata se vrećica širila zbog otpuštanja plinova. No ako je mješina bila stara, postajala je tvrda i gubila svoju rastezljivost. Stoga bi, ako bi se novo vino ulilo u staru mješinu, mješina mogla puknuti dok vino vrije, te bi se izgubili i mješina i vino.

Isus uvijek donosi novo vino. To novo vino jest Duh Sveti, radosna vijest otkupljenja. A najjasniji znak nazočnosti Duha Svetoga u nekoj osobi jest radost. Nije slučajno što je Isus svoj javni život htio započeti pretvaranjem vode u izvrsno vino, u okviru svadbene gozbe. Krist je došao ispuniti nas životom koji razveseljuje naše srce, kao što vino razveseljuje gozbu. No to novo vino treba uliti u novu mješinu našega srca. Zato Isus priprema srca svojih učenika kako bi se ondje mogla sadržavati snaga i novost Njegova božanskog života.

Naučavanja nekih pismoznanaca i farizeja u Izraelu, sa svojom kazuistikom i tek vanjskom budnošću, pretvorila su srca ljudi u stare mješine. Da bismo se ispunili novim vinom, novim životom koji nam Krist nudi, naše srce mora naučiti slušati i biti poslušno Duhu Svetomu, koji je izvor neprestane obnove. Možemo zamoliti našu Gospu da nam dade srce poput svojega, sposobno otvoriti se novom vinu božanskoga života koji nam daje njezin Sin.

[1] Franjo, Angelus, 13. prosinca 2020.

[2] Sveti Josemaría, Nasamo s Bogom, br. 122.

[3] Isto.