- Putovima Gadare

- Pomno slušanje Kristove riječi

- Molitva koja nas preobražava

NAKON oluje, Isus i Njegovi apostoli stižu na drugu stranu Galilejskoga mora, u gadarski kraj. Bila je to poganska zemlja, daleko od židovskoga utjecaja i bez velikih nada u spasenje. Naš se Gospodin ne zadovoljava propovijedanjem kraljevstva Božjega samo među svojim sunarodnjacima. Želi donijeti nadu otkupljenja svim ljudima, a i oni koji žive u rubnim krajevima pozvani su susresti Sina Božjega.

Dok su prolazili tim krajem, iznenada »eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnica, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem« (Mt 8, 28). Naš se Gospodin smireno suočava s opasnošću. Ne pokušava izbjeći teške situacije. Njegovo je poslanje, naprotiv, otvoriti sve putove ovoga svijeta, ukloniti zapreke koje nas sprečavaju da živimo s radošću i pouzdanjem djece Božje.

Svaki put kad se molimo, pozivamo Isusa da hodi putovima naših vlastitih života i da uđe u one mračne »spilje« u kojima se možemo pokušati skriti. No zamolimo li Isusa da riješi probleme koji nas tište, možemo »živjeti vlastiti život kao neprestani ulazak u taj otvoreni prostor ispunjen svjetlom: to je smisao krštenja, smisao kršćaninova bića«.[1] Umjesto da padnemo u malodušnost pred vlastitim ograničenjima i uskogrudnošću, možemo ustrajnije zamoliti Isusa da nam dade širinu hrabra i ljubeća srca.

»ŠTO TI imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?« (Mt 8, 29). Iako opsjednuti prepoznaju Isusa kao Sina Božjega, reagiraju sa strahom i mržnjom. Taj nam stav daje naznaku kako se suočiti s vlastitim svakodnevnim kušnjama i slabostima. Dok se opsjednuti radije skrivaju u tami spilje i priječe put onima koji pokušavaju proći, mi se želimo staviti u Kristovo svjetlo, kako bi On mogao obasjati naše rane i izliječiti ih svojom ljubavlju. »Svi mi uronjeni smo u životne probleme i u mnoge zamršene situacije, pozvani smo suočiti se s teškim trenucima i odlukama koje nas mogu oboriti. No ako ne želimo biti slomljeni, sve trebamo uzdignuti uvis. A upravo to čini molitva.«[2]

U prisnom razgovoru s Kristom otkrivamo u Njegovoj nazočnosti vlastito lice. I mi možemo upitati našega Gospodina: »Što imaš sa mnom? Koje aspekte svojega života trebam iznijeti na svjetlo u Tvojoj nazočnosti?« Tako se, okrećući se Isusu s većom otvorenošću, stavljamo pred Njegov ljubeći pogled, koji nije samo prihvaćajući nego i preobražavajući. Poput onih jadnika, svi nosimo u svome srcu upisanu duboku čežnju da nas Kristova riječ oslobodi.

Stoga su otvorenost i iskrenost u našoj molitvi tako važan uvjet njezine djelotvornosti. Isus uvijek poštuje našu slobodu. Ne želi se nametnuti silom. No ako se otvorimo o nekom problemu koji imamo, ako Mu otkrijemo slabost koju ne možemo iskorijeniti, Njegovo svjetlo počinje ulaziti u naše srce, a s njime i Njegov mir. Tako nam On daje svetost koja nam je potrebna da svojom Ljubavlju obnovimo sve putove ovoga svijeta. »Bog naš Gospodin želi da budeš svet, kako bi mogao i druge posvećivati. Da bi to bilo moguće, trebaš pogledati sebe s hrabrošću i iskrenošću; trebaš pogledati našega Gospodina; tada, i tek tada, trebaš pogledati svijet.«[3]

»AKO NAS istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja« (Mt 8, 31), vape zlodusi Isusu. A naš Gospodin, svom svojom božanskom moći, izgovara jednu jedinu riječ koja potpuno mijenja živote tih opsjednutih ljudi: »Idite!« (Mt 8, 32). U molitvi ne samo da idemo u susret Isusu i govorimo Mu što nosimo u svojim srcima, nego i čekamo Njegovu spasonosnu riječ. Znamo da naš Gospodin nije prijatelj pretjeranog mudrovanja niti skriva svoju mudrost zamršenim govorima. Ako smo dovoljno osjetljivi da Ga pozorno slušamo i ako pristupamo svojoj molitvi otvorena srca, Krist može u našim životima činiti čudesa velika kao i izgon ovih zloduha.

Da bi naš Gospodin djelovao u našim životima i otvorio putove našega nutarnjeg svijeta, potrebna nam je ustrajnost. Trag koji ostavlja molitva nije trag prolazna pljuska, nego bistra potoka koji teče spokojno i postojano. Svaki se dan okrećemo molitvi kako bismo svoje svakodnevne želje odvagnuli u svjetlu Božje volje. U tom spoju naše slobode s božanskom milošću, naše iskrenosti s Njegovom riječju, primamo sjeme koje Isus želi posijati u nama i koje će malo-pomalo postati snažno i lisnato stablo dubokoga korijenja. »Doista, molitva je dar, no ipak ju treba prihvatiti; ona je djelo Božje, ali zahtijeva zalaganje i postojanost s naše strane; iznad svega, važni su postojanost i ustrajnost.«[4]

Gospa nas uči da se molitvi okrenemo u svakom trenutku našega dana, osobito u teškoćama i nedaćama na koje nailazimo. Evanđelist nam kazuje da, nakon što su pronašli dijete Isusa u Hramu i saslušali Njegovo objašnjenje, Njegovi roditelji nisu razumjeli što im je rekao. Bol njihova gubitka još im je bila odveć svježa u sjećanju. No Marija je, umjesto da se pobuni protiv Božjih nauma, sačuvala riječi svojega Sina kao blago u svome srcu. Tako se pripremila za bolni trenutak Križa.

[1] Benedikt XVI., homilija, 15. travnja 2006.

[2] Franjo, Angelus, 9. siječnja 2022.

[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 710.

[4] Benedikt XVI., Opća audijencija, 30. studenoga 2011.