- Poniznost koja je ganula Isusovo srce

- Satnikova vjera

- Duhovne pričesti

UBRZO NAKON ulaska u Kafarnaum, jedan satnik pristupi Isusu i reče: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« (Mt 8, 6). Ta je molba sigurno iznenadila ljude koji su svjedočili prizoru. Bilo je nečuveno da se ugledan čovjek u Rimskome Carstvu na takav način obrati Židovu: nazivajući ga »gospodinom« i predstavljajući se kao potreban i slab, gotovo očajan. Možda je bio svjestan da bi takvo poniženje ugrozilo njegov autoritet među stanovnicima Kafarnauma, ali nije se brinuo za vlastiti ugled: prednost mu je bila pronaći rješenje za bolnu situaciju svojega sluge. Isusa je ganula poniznost toga satnika i, još prije nego što je izrekao određeni zahtjev, naš Gospodin odgovori: »Ja ću doći izliječiti ga.« (Mt 8, 7).

I Isusove bi riječi iznenadile nazočne, budući da je rekao kako će poći u satnikovu kuću. Kada bi Židov ušao u dom pogana, navlačio bi na sebe zakonsku nečistoću, što je prema Zakonu značilo udaljavanje od prisutnosti Božje. Naime, satnik je bio upoznat s tim propisom, zbog čega je rekao: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.« (Mt 8, 8). »Kada dopustimo da nas On susretne, On ulazi u nas i obnavlja nas iznutra. Upravo to znači da Krist dolazi: obnoviti sve, obnoviti srca, duše, živote, nadu i životni put.«[1]

Isus želi ući u srce toga jednostavnog i potrebitog čovjeka kako bi mu pokazao svoju ljubav. I mi se možemo osjećati nedostojnima boravka uz našega Gospodina, ali Bog dolazi osobito u potrazi za najslabijima, i za onima koji se osjećaju napola slomljenima, koji su izgubili samopoštovanje, koji se osjećaju nedostojnima. Bog je došao ozdraviti nas. No On nas čeka, poput satnika, da Mu se približimo i s poniznošću zamolimo.

TOLIKO JE veliko satnikovo pouzdanje u Isusa da je uvjeren kako je za ozdravljenje njegova sluge potrebna jedino riječ našega Gospodina. To je iskusio na samome sebi. Njegov je ljudski autoritet dovoljan da vojnici smjesta poslušaju njegove zapovijedi: »reknem jednomu: 'Idi!' – i ode, drugomu: 'Dođi!' – i dođe« (usp. Mt 8, 9). Stoga bi za Isusa, koji ima božanski autoritet, jednostavna zapovijed bila dovoljna da ozdravi tijelo njegova sluge. Ta je tvrdnja izazvala divljenje i našega Gospodina i mnoštva: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom« (Mt 8, 10-11).

Isus hvali vjeru čovjeka za kojega bi malo tko, u očima njegovih suvremenika, pomislio da uopće može imati vjeru. Nije se činio najprikladnijom osobom za primanje takve pohvale, budući da se Bog rimskome narodu nije objavio kao Izraelu. Tako Krist navješćuje da novi narod Božji nije ograničen na samo jedan narod, nego spasenje pruža svim narodima. »A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da mu služe i da ljube ime Jahvino«, prorokovao je Izaija, »njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve.« (usp. Iz 56, 6-7). Imati pun nade pogled na svijet, poput Isusa, vodi nas do otkrivanja dobra u svim muškarcima i ženama, pa i u onima koji se, na prvi pogled, mogu činiti najudaljenijima od Boga. U srcima mnogih od njih, poput satnikova, kuca želja za susretom s »Bogom koji ima ljudsko lice i koji nas je ljubio do kraja, svakoga od nas pojedinačno i čovječanstvo kao cjelinu.«[2]

PRIJE NEGO ŠTO primimo pričest na misi, liturgija nas poziva da ponovimo satnikov čin vjere: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.« (usp. Mt 8, 8). Tim riječima izražavamo svoju potrebu da nas izliječi Krist, koji dolazi u našu dušu upravo zato da ozdravi naše rane. »Euharistija nije nagrada za dobre, nego snaga za slabe.«[3]

Tijekom dana možemo hraniti želju da Isus dođe u naše srce po duhovnim pričestima. »Vrši je često i imat ćeš više prisutnosti Božje i veće sjedinjenje s Njim u svojem životu«[4], savjetovao je sveti Josemaría. Možda smo svi iskusili čekanje na nešto čemu se osobito veselimo: na proslavu, na praznike, na dolazak nekoga koga volimo… I možda su prethodni dani ispunjeni pripravama, te u svojoj mašti počinjemo predviđati kako će se taj trenutak odvijati. A kada taj dan napokon stigne, naše je oduševljenje tim veće što smo dulje čekali.

Po duhovnim pričestima ne samo da se pripravljamo primiti našega Gospodina u Euharistiji, nego i obnavljamo svoju želju da On dođe i ozdravi nas. U svojem je dnevniku sveta Faustina Kowalska zapisala da joj je sam Isus rekao kako ćemo, budemo li više puta na dan molili duhovnu pričest, već za samo mjesec dana vidjeti svoja srca posve promijenjenima. Stoga možemo zamoliti našega Gospodina za vjeru kakvu vidimo u svecima, za njihovo pouzdanje da će ta molitva preobraziti naše srce. I život svetoga Josipa bio je ispunjen »duhovnim pričestima« tijekom devet mjeseci. Sanjao je o tome kakvo će Dijete biti i često je s Marijom razgovarao o njegovu dolasku. A kada se Dijete napokon rodilo, njegova su očekivanja bila nadmašena: smatrao se najsretnijim čovjekom na svijetu jer je u svojim rukama držao samoga Boga.

[1] Franjo, homilija, 2. prosinca 2013.

[2] Benedikt XVI., Spe salvi, br. 31.

[3] Franjo, homilija, 4. lipnja 2015.

[4] Sveti Josemaría, Put, br. 540.