- Bog svakoga izabire za poslanje

- Pripravljanje puta Isusu

- Poniznost u apostolatu

CRKVA obično slavi svece na dan njihova odlaska na nebo, koji se u prvim vremenima kršćanstva često podudarao s njihovim mučeništvom. Blagdan svetoga Ivana Krstitelja, međutim, ima jedinstven status od prvih stoljeća Crkve jer se slavi i njegovo rođenje, šest mjeseci prije Isusova. Crkva je oduvijek znala, po Svetom pismu, da je Krstitelj bio pun Duha Svetoga već od majčine utrobe (usp. Lk 1, 15), kada je Marija pohodila svoju rođakinju svetu Elizabetu, noseći već u svojoj utrobi Gospodina.

U današnjem evanđelju čitamo o rođenju i imenovanju Ivana Krstitelja, događajima koji nas pozivaju da razmotrimo Božji naum koji im prethodi. »Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena« (Iz 49, 1). Te riječi proroka Izaije izražavaju jednu od najdubljih stvarnosti ljudskoga postojanja: na ovoj se zemlji nismo pojavili slučajno, niti smo tek još jedan bezimen i nevažan primjerak svoje vrste. Naš je dolazak u život poziv od Boga, izbor koji obećava sreću i poslanje. On nas je stvorio onakvima kakvi jesmo, sa svim našim osobitostima. Izrekao je naše vlastito ime i htio je da budemo jedinstveni i neponovljivi. »Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna«, uzvikuje psalmist (Ps 139, 13-14).

„Bog nešto očekuje od tebe, Bog nešto želi od tebe. Bog se uzda u tebe. On te potiče da sanjaš. Želi ti dati da vidiš kako s tobom svijet može biti drukčiji. Jer, zapravo, ako ne daš najbolje od sebe, svijet nikada neće biti drukčiji. To je izazov.“[1] Sveti Josemaría rekao je da, kako bismo zaslužili to svjetlo od Boga koje daje smisao našemu životu, „moramo ljubiti. Moramo biti dovoljno ponizni da shvatimo kako trebamo biti spašeni i da kažemo s Petrom: 'Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.' Ako dopustimo da Božja riječ uđe u naša srca, možemo uistinu reći da ne hodimo u tami jer će svjetlo Božje zasjati nad našom slabošću i nad našim osobnim manama, kao što sunce sja nad olujom.“[2]

»A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove« (Lk 1, 76). Te riječi koje izgovara Zaharija, a koje ponavljamo u uskliku prije Evanđelja, otkrivaju neraskidivo jedinstvo poziva i poslanja, zvanja i slanja. Jer veličina Ivanova poziva počiva u jedinstvenoj važnosti njegova poslanja. „Najveći od ljudi bio je poslan da posvjedoči kako je Krist više od čovjeka“[3], rekao je sveti Augustin. A Origen dodaje još jedan vid Krstiteljeva poziva koji se nastavlja sve do danas: „Otajstvo Ivanovo i danas se ispunja u svijetu. Tko god je određen vjerovati u Krista mora najprije primiti u svoju dušu Ivanov duh i snagu da bi 'spremio Gospodinu narod pripravan' (Lk 1, 17) i da bi se 'što je krivudavo izravnalo, a hrapavi putovi izgladili' (Lk 3, 5) – hrapavost ljudskoga srca. Ne samo da je to bilo istinito u ono vrijeme nego i danas Ivanov duh i snaga prethode dolasku našega Gospodina i Spasitelja.“[4]

Svaki je kršćanin pozvan nastaviti poslanje Ivana Krstitelja, pripravljajući ljude za susret s Kristom: „Kako je lijepo držanje Ivana Krstitelja!“, napisao je sveti Josemaría. „Kako čisto, kako plemenito, kako nesebično! On je uistinu pripravio put Gospodinu. Njegovi su učenici Krista poznavali samo po čuvenju. A on ih potiče da razgovaraju s Učiteljem; potiče ih da pomno gledaju u Njega i da Ga upoznaju; daje im priliku da se dive čudesima koja Krist čini.“[5] Život svetoga Ivana Krstitelja bio je umjeren i pokornički, u skladu s porukom obraćenja koju je propovijedao. Njegovo je propovijedanje bilo hrabro naviještanje Božje istine, kojoj je svjedočio sve do smrti. Poput njega, i mi smo pozvani nositi Krista u mjesta u kojima se odvijaju naši životi. Stoga ćemo, poput Ivana i njegovih učenika, upraviti svoj pogled na Isusa kako bismo, ispunjeni Njegovim životom, mogli pozvati one uz nas da učine isto.

KAD JE IVAN bio pred kraj svoga životnoga puta, rekao je: »Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama« (Dj 13, 25). Sveti Ivan Krstitelj primjer je poniznosti i ispravne nakane. Nikada nije nastojao zasjati vlastitim svjetlom, naviještati samoga sebe ni iskoristiti svoj poziv kako bi stekao istaknutost ili druge osobne probitke. »Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba« (Iv 3, 27), rekao je nekolicini svojih učenika kad su se zabrinuli vidjevši da se broj njegovih sljedbenika smanjuje. I nastavio je: »Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem« (Iv 3, 29-30). Naš apostolat i obraćenje srdaca Božje su djelo u kojem smo mi ponizni suradnici. On je vlasnik ploda i godišnjih doba. Riječima svetoga Augustina, Ivan je uvijek bio svjestan da je on „bio glas, ali Gospodin je bio Riječ koja je već postojala u početku. Ivan je bio glas koji prolazi, Krist je vječna Riječ od početka.“[6]

I u našem životu apostolâ Krist mora rasti, a mi se moramo umanjivati. To zahtijeva duboku poniznost, kao što je rekao sveti Josemaría: „Siguran sam da se svi vi trudite biti vrlo ponizni. Tako ćete izbjeći mnoge nevolje u životu i bit ćete poput lisnata stabla. No ne razmećući se lišćem, plodovima koji, kad su isprazni, kad nemaju zrelu slatku srž, ne teže mnogo. Jer tada grane stabla pokazuju prema gore – s taštinom! Nasuprot tomu, kad su plodovi zreli, kad su čvrsti, kad je srž, kao što rekoh prije, slatka i ugodna nepcu, tada se grane saginju, s poniznošću… Molimo to našu Majku Mariju. Oduvijek sam želio da na svojim usnama imate, poput dražesnoga laskanja upućena Gospi, onaj poklik: Ancilla Domini! – službenica Gospodnja.“[7]

[1] Franjo, Govor na Svjetskom danu mladih u Poljskoj, 30. srpnja 2016.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 45.

[3] Sveti Augustin, Govor 289.

[4] Origen, Homilije o svetom Luki, 4.

[5] Sveti Josemaría, Pisma 4, br. 21.

[6] Sveti Augustin, Govor 293.

[7] Sveti Josemaría, Zabilješke s obiteljskoga susreta, 27. prosinca 1972.