- Ne sudite nepromišljeno

- Usredotočeni na osobu

- Ljubiti Boga znači ljubiti druge

»NE SUDITE da ne budete suđeni!« (Mt 7, 1). Tako nas Isus upozorava na napast da se postavimo kao »bogovi« drugima, s moći da brzo prosuđujemo njihovo ponašanje, pa čak i da se prepustimo ogovaranju. Budući da je naš Gospodin došao obnoviti naša srca, način na koji gledamo druge povlašteno je tlo za obraćenje. Isus nas savjetuje da oči okrenemo prema sebi prije nego što se zabrinemo zbog ponašanja drugih ljudi.

Sveti Toma Akvinski kaže da ti sudovi obično izviru iz srca koje nepromišljeno sumnja u druge. On navodi tri razloga zbog kojih bi se takvi sudovi mogli izricati: zato što je nečije srce preplavljeno zlim željama te stoga lako misli zlo o drugima; zato što netko nema pročišćenu naklonost prema određenoj osobi te stoga misli zlo na najmanji nagovještaj; ili zato što su ga neka negativna iskustva učinila pretjerano osjetljivim.[1] Sva tri slučaja pokazuju nedostatak velikodušnoga stava prema bližnjemu te stoga nikada neće biti izvor sreće, ni za nas same ni za druge.

Naš ljudski pogled na druge uvijek će biti ograničen: jedino Bog poznaje srce čovjekovo i može ispravno procijeniti prave okolnosti onoga što se događa. On uvijek razumije i spreman je oprostiti. »A tko si ti da sudiš bližnjega?« (Jak 4, 12), piše apostol Jakov prvim kršćanskim zajednicama. Kada se prepustimo da nas povede taj stav, postajemo tužitelji umjesto branitelji. No ako se trudimo imati srce po mjeri Isusova srca, na krjeposti i nesavršenosti drugih gledat ćemo s istom onom ljubavlju i milosrđem s kojima ih On gleda.

»ŠTO GLEDAŠ trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?« (usp. Mt 7, 3). Iskustvo vlastitih pogrešaka, promatrano pred Bogom, trebalo bi nas voditi do razumijevanja tuđih propusta. Pritom nije riječ jednostavno o tome da previdimo njihove nedostatke. Naime, katkad možemo ponuditi svoju pomoć kako bismo bratskim ispravljanjem promijenili nešto što nije u redu. No ta se promjena ne događa preko noći; često je riječ i o samome načinu na koji ta osoba jest, što ne predstavlja značajnu zapreku na njezinu putu prema svetosti. Spoznaja da i mi imamo nedostatke ili osobne crte koje možda nisu svakomu po volji vodi nas k tomu da na druge ljude gledamo s razumijevanjem. »Ljubav se ne sastoji toliko u 'davanju' koliko u 'razumijevanju'. Stoga traži ispriku za bližnjega (uvijek se neka može naći), ako ti je dužnost suditi.«[2]

»Ako nismo kadri vidjeti vlastite nedostatke, uvijek ćemo biti skloni pretjerivati u tuđima. Naprotiv, ako priznamo svoje pogreške i bijede, otvaraju nam se vrata milosrđa.«[3] Božji pogled nije usmjeren samo na naše pogreške, nego na sve dobro koje On može izvući iz naše želje da činimo dobro. A upravo u molitvi možemo steći taj isti način gledanja na druge. »Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« (Lk 6, 45). Ako se trudimo imati čisto srce, slobodno od dvoličnosti i mrmljanja, naučit ćemo vidjeti dobro u drugima i nećemo pridavati neumjesnu važnost onomu što se čini lošim. Sveti Josemaría jednom je zapisao ovu odluku: »1. Prije nego što započnem razgovor ili posjetim neku osobu, podignut ću svoje srce k Bogu. 2. Neću ustrajati na svojem gledištu, čak ni ako sam u pravu. Samo ako je to za slavu Božju, iznijet ću svoje mišljenje, ali bez prepiranja. 3. Neću iznositi negativne primjedbe ni o kome: kada ne mogu pohvaliti, ostat ću u šutnji.«[4]

KRŠĆANSKI ŽIVOT hrani se i ostvaruje u osobnome odnosu s Bogom i s drugima. Srce toga odnosa jest ljubav: u njoj nastaju prijateljstvo, obiteljski život, društvene strukture i svi odnosi. »Za Crkvu, koju je poučilo Evanđelje, ljubav je sve jer, kako uči sveti Ivan (usp. 1 Iv 4, 8.16), sve potječe od ljubavi Božje, sve je njome oblikovano, sve je k njoj usmjereno. Ljubav je najveći Božji dar čovječanstvu, ona je Njegovo obećanje i naša nada.«[5]

Malo prije svoje Muke Isus nam je htio ostaviti novu zapovijed: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.« (Iv 13, 34). I odmah zatim, kako bi nam jasno pokazao što taj put do sreće podrazumijeva, svoju je ljubav posvjedočio djelima, perući noge svojim učenicima. »Vrlo dobro znamo da je naći Boga, ljubiti Boga, neodvojivo od ljubljenja i služenja drugima – da su dvije zapovijedi ljubavi neodvojive.«[6]

Imamo primjer mnogih svetih muškaraca i žena koji su svoje živote posvetili ljubavi, i to u običnome životu. Tu ljubav vidimo u »roditeljima koji svoju djecu odgajaju s neizmjernom ljubavlju, u muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji, u bolesnicima, u starim redovnicima koji nikada ne gube svoj osmijeh.«[7] Duhovna djela milosrđa (poučavati, savjetovati, ispravljati, opraštati, tješiti…) pomažu nam u borbi protiv sklonosti da oštro sudimo druge. Gospa je prva koja prema nama postupa s tom ljubavlju i, kao dobra Majka, može nam pomoći da na isti način ljubimo one koji su nam najbliži.

[1] Usp. sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, II-II, q. 60, a. 3.

[2] Sveti Josemaría, Put, br. 463.

[3] Franjo, audijencija, 27. veljače 2022.

[4] Sveti Josemaría, Osobne bilješke, br. 399, 18. studenoga 1931.

[5] Benedikt XVI., Caritas in veritate, br. 2.

[6] Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 19. ožujka 2022., br. 9.

[7] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 7.