- Isus poziva sve da budu apostoli.
- Bog računa na naše snage i naše slabosti.
- Pronalaženje snage u uskrslom Kristu.
USKRSLI Gospodin najprije se ukazao Mariji Magdaleni, kako pripovijeda evanđelist Marko. Isus je potom pratio učenike na putu u Emaus te se naposljetku ukazao Jedanaestorici (usp. Mk 16, 9–15). U svim tim ukazanjima Isus je nastojao obnoviti njihov mir, ojačati njihovu vjeru i ponovno rasplamsati apostolsko poslanje na koje su bili pozvani. Istina je da su učenici, upravo onda kada su Učitelju bili najpotrebniji, podlegli kukavičluku. Čak su i nakon uskrsnuća ostali zbunjeni i puni sumnji. Ukazavši se Jedanaestorici, Krist ih je „prekorio zbog njihove nevjere i okorjelosti srca što nisu povjerovali onima koji su ga vidjeli uskrsla” (Mk 16, 14).
Unatoč svemu, Isus se nije ustručavao potvrditi ih u njihovu pozivu: bili su izabrani da budu njegovi svjedoci; nije ih želio zamijeniti drugima. Taj susret završava božanskim nalogom: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15). Dar poziva na apostolsko poslanje počiva na njima, iako nisu osobito snažni niti se ističu kakvom posebnom naobrazbom. To objašnjava čuđenje koje su izazvali Petar i Ivan kada su, nekoliko tjedana kasnije, iscijelili uzetoga čovjeka: budući da su „vidjeli da su to ljudi neuki i obični, divili su se” (Dj 4, 13).
Apostoli će, sa svojim darovima i manama, postati „ribari ljudi”, poslani na sva mora svijeta. Tako će svi shvatiti da je spasenje Božje djelo. „Svaki je muškarac i svaka žena poslanje, i to je razlog zašto žive na zemlji (...). Činjenica da smo na ovom svijetu bez vlastite odluke navodi nas da osjetimo kako postoji inicijativa koja nam prethodi i poziva nas u postojanje. Svatko je od nas pozvan razmišljati o toj stvarnosti: 'Ja sam poslanje na ovoj zemlji; to je razlog zašto sam ovdje, na ovom svijetu'”[1].
SVETI Pavao potpuno je razumio što znači biti apostol Isusa Krista i to je izrazio ovim riječima: „Najradije ću se dakle hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i nevoljama radi Krista; jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 9-10). Vlastita slabost može biti izvor snage za učenika jer, kada se nađemo lišeni vlastitih sredstava, otkrivamo da posjedujemo najveći dar – onaj koji traje vječno: Boga, koji nam se potpuno daruje. Zato se Apostol pogana hvali svojim slabostima. „On se ne hvali vlastitim djelima, već djelovanjem Krista koji djeluje upravo u njegovoj slabosti”[2].
Kada naviještamo Kristovu poruku, iskustvo vlastite krhkosti ne mora nas plašiti, pod uvjetom da zadržimo stav poniznosti i potpuno pouzdanje u Božje djelovanje. Evangelizacija koju Crkva provodi jest Njegova, a ne naša. Poput svetoga Pavla, osjećamo se kao „zemljana posuda” (2 Kor 4, 7) koju Bog ispunja blagom svoje milosti, primajući tako u sebi – nezasluženo – neprocjenjive dragulje.
Kraljevstvo Božje ne ostvaruje se isključivo dobrom ljudskom strategijom niti počiva samo na našoj sposobnosti suočavanja s novim izazovima. Iako sve to zasigurno može biti dio naše suradnje, snagu i uvid za svoje poslanje pronalazimo u Bogu. Gospodin nas uključuje u svoje kraljevstvo jer želi računati na nas u njegovu širenju – to je uistinu zadivljujuće. „Kako naše sjedinjenje s Gospodinom raste, a molitva postaje intenzivnija, i mi dopiremo do same srži stvari te shvaćamo da Kraljevstvo Božje ne ostvaruje snaga naših sredstava, naših kreposti ili naših sposobnosti; naprotiv, Bog je taj koji čini čudesa upravo po našoj slabosti i našoj nedostatnosti za taj zadatak”[3].
"IDITE po svem svijetu i propovijedajte evanđelje" (Mk 16, 15). To je Učiteljeva zapovijed. Bili su okupljeni u istoj kući – možda upravo oko onog stola – gdje im je Isus dao svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Apostoli nisu tražili opravdanja za svoj nedostatak vjernosti ili snage. Nisu tražili ni izgovore pred Uskrslim Gospodinom, iako su zasigurno smatrali da ih ta misija nadilazi. Kako li su se samo osjećali čuvši te Isusove riječi? Zasigurno su osjetili vrtoglavicu pred tako velikom zadaćom. "Zar mi trebamo doprijeti do cijelog svijeta?" – možda su se pitali – "kad nismo imali ni hrabrosti stati u njegovu obranu pred ljudima iz vlastitoga grada?"
Promatrajući samo sebe, lako su se mogli uvjeriti da je takvo poslanje utopija. No, pogled na Uskrsloga Gospodina sve je promijenio: usmjerili su pogled na njegove dlanove, bok i oči; ako je Isus želio da obiđu cijeli svijet, učinili bi to u njegovo ime. Za to je poslanje sveti Josemaría predložio sljedeći put: „Upoznati Isusa Krista; učiniti ga poznatim; donijeti ga svugdje”[4]. To poslanje, koje se tiče svih krštenika, ostvaruje se prvenstveno tako da dopustimo da nas on privuče. „Dopustite da vas on ljubi i bit ćete svjedoci koji su svijetu tako potrebni”[5]. Baš kao što se dogodilo svetom Petru, naše vlastito iskustvo Gospodinove ljubavi polazišna je točka za privlačenje drugih toj ljubavi: „Ne možemo ne govoriti o onome što smo vidjeli i čuli” (Dj 4, 20).
„Središte poslanja Crkve ne sastoji se u vršenju vlasti nad drugima, već u prenošenju radosti onoga tko je bio ljubljen upravo onda kada to nije zaslužio”[6]. Vjera raste kroz osobno svjedočanstvo i jača u poslanju. Stoga smo sigurni da je naviještanje Isusa najdragocjeniji dar koji možemo ponuditi. Poput dobre majke, Marija nas potiče da uz pomoć Božje milosti pružimo najbolje od sebe.
[1] Franjo, Poruka, 20. svibnja 2018.
[2] Benedikt XVI., Opća audijencija, 13. lipnja 2012.
[3] Ibid.
[4] Sveti Josemaría, citirano u Pedro Casciaro, Soñad y os quedaréis cortos, Rialp, Madrid 1994., str. 39.
[5] Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan mladih, 18. listopada 2012.
[6] Lav XIV., Audijencija, 1. listopada 2025.