Razmatranje: utorak 32. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset drugoga tjedna kroz godinu. Teme su: jedina ambicija; prihvaćanje prilika za služenje; odmor koji nas obnavlja.


  • Jedina ambicija
  • Prihvaćanje prilika za služenje
  • Odmor koji nas obnavlja

NEKE SU slike kojima se Isus služi u svojem propovijedanju upečatljive. Primjerice, kada govori o sluzi koji se vraća s rada u polju, umjesto da brani slugino pravo na odmor, On potvrđuje da gospodar ima pravo reći sluzi: »Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti« (Lk 17, 8). Moglo bi se činiti da Isus podupire gospodarovu tiraniju, no ono što Krist želi pokazati svojim učenicima jest ispravan pristup njihovim obvezama. Bilo da je riječ o obvezama prema Bogu ili prema drugima, ne bi trebali tražiti nagrade ni priznanja za ono što čine, nego otkriti vrijednost poniznoga, svakodnevnog služenja. »Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« (Lk 17, 10).

Neki su ljudi onoga vremena svoj odnos s Bogom temeljili na logici nagrade: ako im je život bio uspješan, smatrali su se blagoslovljenima od Boga, misleći da im je On dao bogatstvo kao priznanje za njihova dobra djela. Katkad je stoga glavni motiv za obdržavanje Zakona bio steći Božju naklonost i primiti kakvu korist. »Pred Bogom se nikada ne smijemo predstavljati kao da vjerujemo da smo izvršili neku službu i da zaslužujemo veliku nagradu. To je iluzija koja se može roditi u svakome, pa i u ljudima koji vrlo naporno rade u Gospodinovoj službi, u Crkvi. Naprotiv, moramo biti svjesni da u stvarnosti nikada ne činimo dovoljno za Boga.«[1] Isus se služi slikom sluge kako bi nas podsjetio tko smo i zašto radimo: želimo dati svoj život za Boga i za druge. »Zaboravi samoga sebe...«, savjetovao je sveti Josemaría. »Tvoja ambicija neka bude ne živjeti ni za što drugo već za svoju braću, za duše, za Crkvu; jednom riječju, za Gospodina.«[2]


VJEROJATNO SE u nekim trenucima svojega života poistovjećujemo sa slugom iz prispodobe. Vraćamo se kući nakon napornoga radnog dana čeznući za trenutkom mira, ali kada stignemo, shvaćamo da druge vrste posla traže trud i pažnju: briga za djecu, kućanski poslovi, pomoć rođacima koji nas trebaju… A kada nosimo teret dana, može biti teže radosno prihvatiti te prilike za služenje ljudima oko nas.

Isusov nam primjer pomaže gledati na svoj život kao na neprestani čin služenja drugima. Evanđelje nam pokazuje mnoge trenutke u kojima Krist odgađa svoj željeni odmor kako bi se pobrinuo za ljude koji Ga traže. Jedno od posljednjih djela koja je učinio prije svoje muke bilo je pranje nogu ljudima koje je najviše ljubio tijekom svojega zemaljskog života. Oporuka koju im je ostavio neposredno prije smrti bila je čin primjereniji robu nego gospodaru.

Kada te prilike za služenje prihvaćamo umjesto da ih odbacujemo ili im se tek pomireno podvrgavamo, doživljavamo radost življenja poput Isusa. »Naša vjernost Gospodinu ovisi o našoj spremnosti služiti. A znamo da to često košta, jer ‘ima okus križa’. No što više rastu naša briga i raspoloživost prema drugima, postajemo iznutra slobodniji, sličniji Isusu. Što više služimo, to smo svjesniji Božje prisutnosti. Nadasve kada služimo onima koji nam ne mogu ništa uzvratiti, siromasima, prihvaćajući njihove teškoće i potrebe s nježnim suosjećanjem: ondje pak i mi otkrivamo Božju ljubav i Njegov zagrljaj.«[3]


OSIM MNOGIH prilika za služenje, svaki dan donosi i različite načine odmora. Katkad bismo mogli pomisliti da će nam samo neke izvanredne situacije pomoći obnoviti snage, poput nekoliko dana provedenih s obitelji ili prijateljima, završetka razdoblja intenzivnoga rada ili odlaska na godišnji odmor. Te su stvari važne i potrebne, ali trebamo i male, svakodnevne trenutke predaha u svagdašnjem životu. Inače se izlažemo opasnosti da podcijenimo običan život i cijenimo samo ono što je izvanredno uzbudljivo.

Možemo se nepotrebno umarati time što ne zastajemo, što želimo sve odmah riješiti i što dopuštamo da nas preplave popisi obveza. Znati pronaći odmor u običnim stvarima, u svakodnevnom životu, vodi nas k tome da ono što trebamo činiti činimo smireno. Ne bježimo od stvarnosti; vraćamo je u pravi fokus. Sukobi koji nas pritišću (bilo na poslu, bilo u obiteljskom ili duhovnom životu) izgledaju drukčije nakon što smo se posvetili hobiju u kojem uživamo, dovoljno spavali ili uživali u vremenu s obitelji i prijateljima.

Sveti Josemaría poticao nas je da snagu obnavljamo uživajući u jednoj od najutješnijih stvarnosti kršćanskoga života: »Otpočini u božanskom sinovstvu. Bog je jedan Otac – tvoj Otac! – pun nježnosti, bezgranične ljubavi. Često ga zovi Ocem, i reci Mu – na ti – da ga voliš, da ga silno voliš!: da si ponosan i osjećaš se snažnim jer si njegovo dijete.«[4] Kao što nam je katkad, da bismo se obnovljeni vratili poslu, dovoljno promatrati more ili lijep krajolik, tako su i naši prisni razgovori s Bogom trenuci odmora koji nam pomažu dati smisao onomu što činimo. Gospa se vjerojatno često odmarala upravo tako, jednostavno promatrajući svojega Sina kako spava ili se igra s drugom djecom. Ona nam može pomoći da se naučimo odmarati na način koji nam pomaže iznova otkriti radost služenja Bogu i našoj braći i sestrama.


[1] Benedikt XVI., homilija, 3. listopada 2010.

[2] Sveti Josemaría, Brazda, br. 630.

[3] Franjo, Angelus, 19. rujna 2021.

[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 331.