- Traženje Krista „među loncima”.
- Marta: kad smo preopterećeni.
- Marija: riječ koja oblikuje život.
EPIZODA s Isusom u Betaniji (usp. Lk 10, 38–42) ponekad se tumačila kao izbor između dvaju načina življenja vjere: biti poput Marte, posvećene svjetovnim aktivnostima, ili poput Marije, usmjerene na Božje stvari. Ipak, ta dva stava možemo smatrati nužnima i međusobno nadopunjujućima; nije potrebno napustiti svakodnevne poslove da bismo neprestano bili s Gospodinom. Nadovezujući se na pouke svetaca koji su prigrlili redovnički život, sveti Josemaría je napisao: „Isusa Krista moraš tražiti u svakodnevnom životu – čak i među loncima, kako je govorila Majka Terezija – u onome što je obično. (...) Bog je ondje, među knjigama, među laboratorijskom opremom, u istraživačkom ili nastavnom radu; a jednako je prisutan u kuhinji, među sredstvima za čišćenje ili u prostoriji za glačanje”[1].
Kada se Marta požali Gospodinu jer joj sestra ne pomaže u kućanskim poslovima, Isus joj odgovara: „Brineš se i uznemiruješ oko mnogo toga. A jedno je potrebno: Marija je izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti” (Lk 10, 41–42). Krist ne poziva Martu da zanemari svoje dužnosti. Uostalom, kako bi se inače On i apostoli mogli okrijepiti hranom i povratiti snagu? Učitelj želi da Marta, dok obavlja ulogu domaćice, ne zaboravi „bolji dio” – ono jedino što je „potrebno”: iskazivanje slave Bogu i služenje drugima kroz dobro obavljen posao. Tako, kako je napisao utemeljitelj Opusa Dei, „dolazi trenutak kada više ne možemo razlučiti gdje prestaje molitva, a počinje rad, jer je i naš rad molitva, kontemplacija, istinski mistični život sjedinjenja s Bogom”[2].
ZASIGURNO smo se više puta našli u situaciji poput one u kojoj se našla Marta. Ponekad – bilo nakratko ili tijekom duljeg razdoblja – možemo imati osjećaj da ne uspijevamo obaviti sve što smo planirali. Vjerojatno moramo brinuti o obitelji i ispunjavati radne obveze, a tu su i neizbježni nepredviđeni problemi koji se svakodnevno javljaju i zahtijevaju dodatno vrijeme i posebnu pozornost: bolest koja pogađa nas ili nama blisku osobu, poziv ili sastanak u zadnji tren, zadatak koji se odužio, popravak u kući, potreba za dugim razgovorom s prijateljem ili kolegom i tako dalje. Sasvim je prirodno da želimo što prije okončati to stresno razdoblje te čeznemo za mirom i spokojem.
Martina reakcija pruža nam putokaz kako prihvatiti takve trenutke kada se pojave: okrećući se Isusu i izlijevajući Mu svoje srce. „Svu svoju brigu bacite na njega”, piše sveti Petar, „jer on se brine za vas” (1 Pt 5,7). Istodobno, Gospodinov poziv da se usredotočimo na ono što je „potrebno” može nam pomoći otkriti dublji smisao upravo onih zadataka koji bi nam inače mogli oduzeti mir. To nisu tek neočekivani događaji ili svakodnevni poslovi, već putovi kojima rastemo u svetosti i pridonosimo dobrobiti onih oko nas. Takva promjena perspektive vjerojatno neće preko noći ukloniti umor niti nam omogućiti da rasporedimo obveze točno onako kako savjetuju stručnjaci za upravljanje vremenom. Ipak, dok težimo tom uzvišenom idealu, umor proživljen s Isusom poprima duboko značenje; naš trud nije usmjeren samo na to da što prije obavimo neki posao, već dobiva višu svrhu: poistovjećivanje s Kristom, koji je živio usredotočen na poslove svoga Oca, otvorena i velikodušna srca, spreman posvetiti se svima koji su mu pristupali.
Taj stav objašnjava „zašto sveci djeluju ispunjeni mirom, čak i usred boli, poniženja, siromaštva i progonstva. Odgovor je – kako je govorio blaženi Álvaro – posve jasan: zato što nastoje sjediniti se s voljom Oca nebeskoga, nasljedujući Krista”[3]. Tako se ono što se prethodno moglo doživljavati kao prijetnja koja narušava naš nutarnji život sada promatra drukčije: kao prilika za rast u idealima koji daju smisao našem životu.
MARIJA pozorno sluša Isusove riječi. Njezin način praćenja njegova propovijedanja uvelike se razlikuje od načina pojedinih farizeja ili pismoznanaca, koji su tražili razloge da optuže Učitelja kad god bi on govorio. Ona, naprotiv, prihvaća njegov nauk s ljubavlju i praktičnim duhom: ne zadovoljava se tek uživanjem u ljepoti njegova govora, već nastoji usvojiti ga i primijeniti u vlastitom životu. „Kad otvoriš sveto Evanđelje”, savjetovao je sveti Josemaría, „imaj na umu da ono što je ondje opisano – Kristova djela i riječi – nije nešto što trebaš samo poznavati, već i živjeti. Sve, svaka pojedinost, zapisano je – do u detalje – kako bi to mogao utjeloviti u konkretnim okolnostima vlastita života”[4].
"Slušati Božju riječ znači čitati je i pitati se: 'Što ona govori mome srcu? Što mi Bog poručuje tim riječima?' (...) Bog ne govori svima općenito – da, On govori svima, ali govori svakome od nas. Evanđelje je napisano za svakoga od nas"[5]. Kako bismo otkrili to osobno značenje, Božja riječ mora u nama djelovati poput kvasca; naime, samo slušanje ili jednokratno čitanje nekog odlomka nije dovoljno da bismo shvatili njegovo značenje – ona se mora nastaniti u našim srcima i mislima. Tako možemo tumačiti događaje iz svoga života u svjetlu te riječi i prepoznati ono što nam Gospodin želi poručiti u svakom trenutku.
Takav je stav imala Djevica Marija. U svom je srcu razmišljala kako o događajima iz svoga života koje nije razumjela, tako i o onima koji su je ispunjavali radošću. Naša nam Majka može pomoći slijediti primjer onoga što je njezin Sin želio prenijeti u domu u Betaniji: proslavljati Boga svojim radom i slušati Njegovu riječ kako bi ona oblikovala sav naš život.
[1] Sveti Josemaría, Pismo 36, br. 60.
[2] Sveti Josemaría, Pismo 11, br. 25.
[3] Blaženi Álvaro del Portillo, Pastoralno pismo, 1. svibnja 1987.
[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 754.
[5] Franjo, Homilija, 23. rujna 2014.