• Vinograd koji ne donosi ploda
• Sjećanje na vinogradarevu brigu
• Krist u vinogradu
PROROK IZAIJA jednom je zapjevao pjesmu u kojoj je opisao brigu koju je jedan prijatelj posvetio svojemu vinogradu (usp. Iz 5, 1-7). Vinograd se nalazio na plodnoj zemlji, a vlasnik se svojski potrudio da osigura uspješnu berbu: iskrčio je kamenje, ogradio ga, iskopao jarak i podigao kulu da danju i noću bdije nad svojim vinogradom. Naposljetku se potrudio iskopati i tijesak u kojem će gaziti tek ubrano grožđe. Nakon tolikog truda dobro razumijemo razočaranje vlasnika vinograda kad je, umjesto slasnoga grožđa koje je očekivao, otkrio da vinograd rađa gorkim plodovima neugodna okusa. »Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?«, pita se (Iz 5, 4). Problem nije bio u zemlji, u lozi, u vinogradaru ni u vanjskim uvjetima: kriva je bila jedino loza.
Tradicionalno se u tom vinogradu vidjela slika doma Izraelova, koji unatoč Gospodinovoj brizi nije donio plodove koje je On očekivao. Međutim, taj vinograd može predstavljati i svakoga od nas kad nismo svjesni milosti koje nam Bog daje. Skrušenost nam pomaže otkriti pažnju koju nam Gospodin posvećuje i boli koju Mu nanose naši grijesi. Nije riječ ni o osjećaju povrijeđenog ponosa. Naprotiv: „Plače se zato što se nije odgovorilo Gospodinu koji nas toliko ljubi i rastužuje nas misao na dobro koje nismo učinili; to je osjećaj za grijeh. Takvi kažu: ‚Povrijedio sam onoga koga ljubim‘.”[1]
Kad se te suze rađaju iz ljubavi, pomažu nam da s novom radošću počnemo iznova. „Ako te kadšto uhvati bijes”, savjetovao je sveti Josemaría, „zato što nisi onakav kakav bi trebao biti, pa ti nasamo – ne pravi od toga predstavu – kane krupne, vrele suze, sjeti se ovih stihova, koji su možda prilično loši, ali mene tješe: ‚Sav je moj život ljubav; / a ako se u ljubav razumijem, / to je jer sam mnogo trpio; / jer nema boljeg ljubitelja / od onoga koji je mnogo plakao.‘ Ti i ja moramo mnogo plakati nasamo, u Božjoj prisutnosti, jer nismo onakvi kakvi bismo željeli biti za ljubav Božju…”[2]
PSALAM OVE nedjelje moli da sjećanje na brigu koju je Bog posvetio svojemu vinogradu ne navede Boga da ga odbaci, nego da se za njega još više brine, da ga obnovi i da ukloni njegove neprijatelje: »Ti prenese čokot iz Egipta, pogane istjera, a njega zasadi. Ti mu tlo pripravi, i on pusti korijenje i napuni zemlju. […] Mladice svoje ispruži do mora i svoje ogranke do Rijeke. […] Vrati se, Bože nad vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili nasad desnice svoje« (Ps 80, 9-16).
Katkad Boga zamišljamo odveć ljudski, kao da Mu je strpljenje ograničeno. Sigurni smo da nas ljubi, ali vjerujemo da će se, ako ne uzvratimo, prije ili poslije obeshrabriti i prestati nam pružati brigu koja nam je potrebna. Ništa nije dalje od istine: „On se nikada ne umara opraštati, ali se mi ponekad umorimo tražiti oproštenje.”[3] Vinogradar se brine za svoju zemlju ne zato što ona to zaslužuje, nego zato što joj je njegova briga potrebna. Slično tomu, Božje se milosrđe ne izlijeva na one koji su ga zaslužili, nego na one kojima je najpotrebnije.
Utemeljitelj Opusa Dei napisao je: „Osjetite li klonulost kada iskusite – možda na osobito živ način – vlastitu bijedu, to je trenutak da se posve prepustite, poučljivo, u Božje ruke.”[4] Tada se, poput psalmista, možemo prisjetiti sve brige koju nam je Bog dotad iskazao. U molitvi je dobro vratiti se u trenutke kad smo osobito osjetili Njegovu blizinu i iskusili sreću što smo s Njim. Tako ćemo se uvjeriti: »Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa« (Fil 1, 6).
U EVANĐELJU Isus govori o drugom vinogradu, za koji se vlasnik brinuo jednako marljivo kao za Izaijin vinograd. Ovaj put, međutim, vinograd nije mogao a da ne donese ploda (usp. Mt 21, 33-34. 43). Ako je prvi vinograd bio dom Izraelov, obnovljeni je vinograd novi Izrael, Crkva, Tijelo Kristovo neodvojivo od svoje Glave. Isus je novi trs zasađen u vinogradu svojega Oca, kamen zaglavni koji jamči da Bog nikada neće odbaciti svoj vinograd (usp. Mt 21, 42). A mi znamo da ćemo uvijek donositi plod ostanemo li sjedinjeni s Njim (usp. Iv 15, 1-8).
Gospodinov vinograd nije u stakleniku: zasađen je usred svijeta i nije pošteđen poteškoća. Isus, naime, opisuje kako su oni kojima je bila povjerena briga za njega odlučili prisvojiti ga, što će na kraju izazvati vlasnikov gnjev: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme« (Mt 21, 41). Ti su ljudi zaboravili da vinograd nije njihov, nego vlasnikov. On ga je zasadio i pripravio sve što je potrebno da donese plod.
I nama je Bog povjerio dio svojega vinograda. Oko nas su ljudi kojima molitvom, ljubavlju i primjerom možemo pomoći da donesu plod. Najbolje što za njih možemo učiniti jest pomoći im da se zaljube u Isusa i učine Ga kamenom zaglavnim svojega života. „O Kristu moramo govoriti, a ne o sebi”, učio je sveti Josemaría.[5] Drugom je prigodom dodao: „Biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći svakoga dana biti bolji. Upoznati Krista nužno vodi k tomu da Ga ljubimo. A ljubiti Krista znači osigurati svoju sreću.”[6] U tom novom Gospodinovu vinogradu imamo iskusnu vinogradarku, Djevicu Mariju. Možemo je moliti da nas podržava u nadi da ćemo donijeti obilan plod, ostajući ljubavlju sjedinjeni s njezinim Sinom, sigurni da nas On nikada ne napušta.
[1] Franjo, audijencija, 12. veljače 2020.
[2] Sveti Josemaría, susret 4. ožujka 1975., navedeno u: Put, kritičko-povijesno izdanje, komentar uz br. 436.
[3] Franjo, Angelus, 17. ožujka 2013.
[4] Sveti Josemaría, Pismo 2, br. 25.
[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 163.
[6] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, br. 35.