• Biti djeca kojima su potrebni drugi
• Učiti se „igrati”
• Siromašni nam pokazuju Boga
EVANĐELJE svetoga Mateja sadrži pet velikih Isusovih govora. Jedan od njih započinje pitanjem koje Mu postavljaju Njegovi učenici: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« (Mt 18, 1). Gospodin odgovara živim primjerom: »On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko’« (Mt 18, 2-3). Videći neke koji su možda nastojali steći zasluge kako bi imali povlašteno mjesto uz Njega, Krist ruši svaku ljudsku logiku. Nisu naša postignuća ono što nam osigurava počasno mjesto u Kraljevstvu, nego borba da postanemo poput djece i da ponizno prihvatimo svoja ograničenja. Djeca se prepuštaju, uzdajući se da će odrasli riješiti probleme koji se pojave, bez brige za vlastiti ugled. Malena djeca razumiju da je njihovo pravo bogatstvo ono što primaju od Boga i od drugih.
Promatramo li kako se djeca ponašaju, vidimo da ona prije svega traže pozornost starijih. „Moraju biti u središtu. Zašto? Zato što su ohola? Ne! Zato što trebaju osjećati da su zaštićena. Važno je da i mi Isusa stavimo u središte svoga života.”[1] Malena djeca znaju da sama ne mogu ništa. Kako rastu, stječu sve veću samostalnost; a kada dođu u mladenačku dob, mnogi odlaze u suprotnu krajnost: misle da su sami sebi dovoljni i da im ničija pomoć nije potrebna. Sljedeći korak prema zrelosti uključuje priznanje da nam ljudi oko nas imaju mnogo toga ponuditi: jer bez njih ne bismo bili ista osoba.
Nešto se slično može dogoditi i u našem unutarnjem životu. Bogu se učimo obraćati zahvaljujući svojim roditeljima, katehistu ili svećeniku. Možda mislimo da će doći vrijeme kada nam pomoć koju nam drugi nude više neće biti potrebna. Sveti Josemaría govorio je da se velike pogreške koje ljudi čine „uvijek mogu svesti na oholost mišljenja da smo odrasli i sami sebi dovoljni. U takvim se slučajevima ljudi čine gotovo nesposobnima zatražiti pomoć od onih koji im je mogu pružiti: ne samo od Boga, nego i od prijatelja ili od svećenika. A jadna duša, sama u svojoj nesreći, tone u zbunjenost.”[2] Zato je utemeljitelj Opus Dei preporučivao njegovati želju da postanemo poput malene djece kako bi vlastiti život postao velik: „Budi sasvim dijete! Što više dijete, to bolje. Govorim ti iz svoga svećeničkog iskustva, jer sam se morao mnogo puta pridizati u ovih trideset i šest godina (kako mi se sada čine i dugima i kratkima!) provedenih u nastojanju da ispunim jedan vrlo određen zahtjev Božje volje. Jedno mi je uvijek pomagalo: to što sam još uvijek dijete, pa se neprestano penjem u krilo svoje Majke i nalazim utočište u Srcu Krista, svoga Gospodina.”[3]
POGLEDAMO li pozorno djecu, možemo otkriti još jedan vid njihova načina gledanja na život: vole se igrati. I često se ne zadovoljavaju time da se lijepo zabave s prijateljima, nego žele da se u njihovu igru uključe i roditelji. Za odraslu osobu to znači ostaviti po strani vlastiti način gledanja na svijet i ponovno postati dijete. „Igrati se s djecom znači napustiti našu logiku kako bismo ušli u njihovu. Želimo li se zabaviti, potrebno je razumjeti što se njima sviđa, a ne biti sebični i tjerati ih da rade ono što se sviđa nama.”[4] U određenom smislu to podrazumijeva odložiti osobne brige – vjerojatno mnogo hitnije od te igre – i misliti na ono što dijete u tom trenutku očekuje od svoga oca ili majke. Taj stav možemo razvijati i prema ljudima oko sebe. Kada nekomu nastojimo poslužiti u kakvoj maloj potrebi ili mu iskazati ljubav, činimo nešto slično: prepoznajemo što bi drugoj osobi moglo trebati i nastojimo to zadovoljiti.
Katkad neće biti lako naći vremena za „igru”, to jest za iskazivanje tih malih znakova ljubavi drugima. No sveti Josemaría smatrao je te znakove pažnje presudno važnima za vlastitu sreću i sreću drugih. Zato je poticao svoju djecu: „Ne smeta mi to ponavljati mnogo puta. Svima je potrebna ljubav, pa i nama u Djelu. Nastojte da, bez sentimentalnosti, vaša ljubav prema braći neprestano raste. Svaka briga bilo kojega moga djeteta mora biti – uistinu! – i naša vlastita. Onoga dana kada budemo živjeli kao stranci ili ravnodušni jedni prema drugima, ubili smo Opus Dei.”[5] Nastojanje da mislimo na ljude oko sebe, osim što nas ispunja radošću, pomaže nam shvatiti da je Bog prvi koji se „igra” s nama. „Samo moja spremnost da pođem ususret bližnjemu i da mu iskažem ljubav čini me osjetljivim i za Boga. Samo ako služim bližnjemu, mogu otvoriti oči za ono što Bog čini za mene i za to koliko me On ljubi.”[6]
UVELIKE možemo upoznati Boga u onima koji nam se, s čisto materijalnoga gledišta, čine kao da nam imaju malo ponuditi: u djeci, bolesnima, starijima... Svetom Josemaríji bile su drage ove riječi jednoga njegova prijatelja, koje je citirao u jednome od svojih djela: „siromasi su moja najbolja duhovna knjiga i glavni poticaj mojih molitava. Boli me kada ih vidim, i u svakome od njih vidim Krista. A budući da me boli, shvaćam da ljubim Njega i da ljubim njih.”[7] Od početka svoga pastoralnog rada utemeljitelju Opus Dei bila je jasna ta hijerarhija koju je Isus proglasio. „Djeca. Bolesnici. – Dok ovo pišeš, zar ne osjećaš napast da te riječi napišeš velikim početnim slovom? Razlog je taj što duša koja ljubi u djeci i u bolesnicima vidi Njega.”[8] Te su riječi napisane nedugo nakon njegova iskustva iz ranih 1930-ih, kada se kao kapelan Zaklade svete Izabele u Madridu osobito brinuo za siromašne.
Briga za najslabije približava nas Gospodinu. Prije svega zato što je sve što za njih činimo kao da činimo samomu Bogu: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). U određenom smislu time bivamo „pobožanstvenjeni”, jer slijedimo isti način života kao Isus: »Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi« (Mt 20, 28). I postajemo Njegovi „veleposlanici”, jer drugima donosimo utjehu koju Bog nudi. Štoviše, to nam daje srce poput Gospodinova, koje ljubi ne očekujući ništa zauzvrat. Istina je da nam ti ljudi materijalno možda mogu malo toga uzvratiti. No u stvarnosti nam daju ono najveće moguće: u njihovu licu vidimo samoga Boga.
„Dati nekomu svu svoju ljubav nikada nije jamstvo da će nam je uzvratiti”, govorila je sveta Terezija iz Kalkute. „Ali nemoj očekivati da ti ljubav bude uzvraćena; očekuj samo da ljubav raste u srcu druge osobe. A ako ne raste, budi sretan što je narasla u tvome. Ima stvari koje bi želio čuti, a koje nikada nećeš čuti od osobe od koje bi ih želio čuti; ali nemoj biti toliko gluh da ih ne čuješ od onoga koji ih govori od srca.”[9] U mnogim prilikama dijete, bolesnik ili starija osoba za koju se brinemo neće izričito izraziti svoju zahvalnost. Time nam još jednom nude mogućnost da postanemo slični Bogu, jer On nam daruje svoju postojanu ljubav i onda kada toga nismo svjesni. Djevica Marija pomoći će nam da imamo majčinsko srce, koje se ne boji predati ljudima koje ljubimo.
[1] Franjo, audijencija, 30. prosinca 2015.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 147.
[3] Isto.
[4] Franjo, audijencija, 30. prosinca 2015.
[5] Sveti Josemaría, AGP, biblioteka, P01, citirano u: mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 9.
[6] Benedikt XVI., Deus caritas est, br. 18.
[7] Sveti Josemaría, Brazda, br. 827.
[8] Sveti Josemaría, Put, br. 419.
[9] Sveta Terezija iz Kalkute, Siromašni među najsiromašnijima, Pauline Editions, 2003., str. 31.