• Krist poziva sve u svoj vinograd

• Zahvalnost za dar života

• Bog želi najbolje za svakoga od nas

JEDNOM PRIGODOM Gospodin je usporedio kraljevstvo nebesko s vlasnikom vinograda koji je rano ujutro izašao najmiti radnike za svoj vinograd (usp. Mt 20, 1-16). Kad je susreo prve radnike, poslao ih je na posao za denar na dan, kako je bilo uobičajeno. Nekoliko sati poslije, kad je našao druge »gdje stoje na trgu besposleni«, i njih je poslao u svoj vinograd. No u tim im prigodama nije zajamčio određenu plaću, nego im je rekao: »Što bude pravo, dat ću vam.«

Ta je rečenica u slušatelja zacijelo pobudila razna očekivanja. Neki su možda pretpostavljali da će oni koji su počeli raditi kasnije dobiti manje novca od onih koji su radili od zore. Stoga se, kad su radnici od jedanaeste ure primili denar, činilo da će ranoranioci dobiti veću nagradu za svoj trud. Ipak, svi su primili istu plaću. Prvi su radnici počeli mrmljati protiv domaćina jer se činilo da nije uzeo u obzir da su oni »podnosili svu tegobu dana i žegu«. Domaćin je jednomu od njih rekao: »Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?«

„Isus nas potiče da promatramo pogled toga gospodara: pogled kojim gleda svakog radnika koji čeka na posao i poziva ga i šalje u svoj vinograd. To je pogled pun pažnje i dobrohotnosti, pogled koji poziva da ustanemo, da krenemo na put jer za svakog od nas želi život, ispunjen život, život predanja oslobođen od ispraznosti i besposlenosti.”[1] Krist prihvaća sve, dolazili Mu rano ili Ga susreli tek u jedanaestu uru, poput dobrog razbojnika (usp. Lk 23, 43). Kako je navijestio prorok Izaija, Bog želi da »bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju«. »Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti«, riječ je Jahvina (Iz 55, 7-8).

PRAVEDNOST SE tradicionalno definira kao krjepost koja se sastoji u tome da se svakomu dade ono što mu pripada; riječ je o unutarnjem raspoloženju koje ističe relacijsku dimenziju našega identiteta. Naše bi prvo pitanje stoga trebalo biti što dugujemo Bogu i kako uspostaviti pravedan odnos s Onim koji je izvor svih dobara, uključujući i dar našega postojanja.

Dijalog između svećenika i vjernika kojim započinje predslovlje u svetoj misi može biti dobra polazišna točka: „Zahvaljujmo Gospodinu, Bogu našemu. – Dostojno je i pravedno.”[2] Na prvi se pogled zahvalnost i pravednost mogu činiti proturječnima, jer se dar upravo po tome i prepoznaje što je nezaslužen. Zahvalnost je priznanje da nam je netko dao više nego što nam strogo pripada. Kad je, međutim, riječ o Bogu, sve se mijenja. On je izvor svega što jesmo i svega što posjedujemo. Sveti Pavao pita: »Što imaš da nisi primio?« (1 Kor 4, 7). Naš je život nezasluženi dar i stoga je zahvalnost u našem odnosu s Bogom dužnost. Nikada Mu ne možemo uzvratiti za ono što čini za nas, i u tome nema ničega nepravednog. Ali postoji nešto što duboko dugujemo, nešto duboko pravedno: zahvaljivati Mu za sve.

Otkriće da je naš odnos s Bogom uvjetovan Njegovim besplatnim darom vodi nas k tomu da uživamo u životu kao Njegova djeca i oslobađa nas shvaćanja vjere pretjerano usredotočenog na slovo zapovijedi. Umjesto da nas tišti ono što se može činiti beskrajnim popisom propisa kojima pokušavamo „platiti” cijenu svojega otkupljenja, svoj odgovor na Božju ljubav možemo gledati kao želju da Mu darujemo svoj život. Znamo da Mu nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti za sve što nam daje. Tako se, primjerice, vjernost planu duhovnoga života može shvatiti kao izraz zahvalnosti za ljubav koju Bog izlijeva na nas, a ne kao teret savjesti ili gomilanje obveza. „Ako se doista trudite biti pravedni”, napisao je sveti Josemaría, „često ćete razmišljati o svojoj potpunoj ovisnosti o Bogu te ćete se ispuniti zahvalnošću i željom da uzvratite dobročinstva Oca koji nas ljubi do ludila.”[3]

STAV DUBOKE zahvalnosti Bogu oslobađa nas pretjerane želje da sudimo o Njegovu načinu djelovanja. Katkad se, nađemo li se u neočekivanim osobnim ili društvenim okolnostima, možemo zapitati kako je Bog to mogao dopustiti. Možda mislimo da su drugi ljudi blagoslovljeniji od nas ili da Bog kao da ne čuje ono što Ga u molitvi molimo, pa Ga smatramo nepravednim. Tada smo poput radnika koji su radili cijeli dan i nisu razumjeli neizmjernu velikodušnost domaćina prema onima koje je unajmio pred kraj dana. Umjesto da se raduju što će ti radnici imati novca za sljedeći obrok, rastužili su se zbog iznevjerenih očekivanja da će dobiti veću nagradu.

U svakom slučaju, nelogično je za zla kriviti Boga. Mnoga su od njih posljedica ljudske slobode: vlastitih ili tuđih čina i propusta. U molitvi bismo trebali biti uvjereni da je Bog Gospodar naše povijesti i naših života. Iako nam ništa ne duguje, budući da je On Ljubav, uvijek traži naše dobro i na iznenađujuće načine pretvara zlo u dobro. „Pravednost je, na neki način, veća od čovjeka, veća od dimenzija njegova zemaljskoga života, veća od mogućnosti da se u ovom životu uspostave potpuno pravedni odnosi među ljudima, sredinama, društvima i društvenim skupinama, narodima i tako dalje. Svaki čovjek živi i umire s nekim osjećajem neutažive gladi za pravednošću, jer svijet nije kadar u potpunosti zadovoljiti biće stvoreno na sliku Božju, ni u dubini njegove osobe ni u različitim vidovima njegova ljudskoga života.”[4]

Molitvu onih koji znaju da su djeca Božja obilježava pouzdanje u Onoga koji nas beskrajno ljubi i uvijek želi za nas ono najbolje. Tako je Isus molio u Getsemanskom vrtu: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« (Lk 22, 42). Možemo zamisliti da je Djevica Marija sličnu molitvu izgovorila podno križa. Premda joj je ta situacija nanosila strašnu bol, pouzdavala se u Gospodina i znala da će na kraju sve biti na dobro, jer „Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti”.[5]

[1] Franjo, Angelus, 24. rujna 2017.

[2] Rimski misal, euharistijska molitva.

[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 167.

[4] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 8. studenoga 1978.

[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 623.