- Poniznost žene Kanaanke
- Prepoznavanje Božje ljubavi
- Bog „ide pred nama“
ISUS je putovao Galilejom navješćujući kraljevstvo Božje. Nije se ograničio na područje Izraela, nego je išao i preko njegovih granica. U Tiru i Sidonu, gradovima na obali Sredozemnoga mora dokle je doprla i Njegova slava, primio je ženu Kanaanku koja je došla moliti za ozdravljenje svoje kćeri. Premda je znala da je Isus došao radi naroda izraelskoga, pristupila Mu je s velikom poniznošću i zazvala Njegovo milosrđe govoreći: »Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara« (Mt 15, 27). Gospodin, ganut njezinom vjerom, učini kako je tražila. Poslije, u poganskoj zemlji Dekapolu, Isus je ozdravio gluhonijemoga te umnožio kruhove i ribe da nahrani veliko mnoštvo. »Žao mi je naroda« (Mk 8, 2), rekao je, riječima za koje ćemo vidjeti da ih u evanđeljima ponavlja više puta.
Gospodin je sve činio iz ljubavi i milosrđa, brinući se za potrebe onih koji su Mu pristupali. I u našim životima ljudi nam dolaze tražeći pomoć: traže nekoga tko može rasvijetliti njihove probleme, tko je spreman saslušati ih i pružiti im podršku usred njihove patnje, prijateljsku ruku na koju se mogu osloniti. Ponekad će, poput žene Kanaanke, izrijekom iznijeti svoju potrebu; no drugi put će, poput mnoštva koje je slijedilo Isusa, to učiniti prešutno, čekajući pogled koji može ublažiti njihovu bol i tugu. „Druge možemo jasno vidjeti samo s onom bliskošću koju daje milosrđe.“[1] Dobro upoznajući druge i znajući kakvi uistinu jesu – njihove nade i strahove, njihove krjeposti i mane – možemo predvidjeti njihove potrebe i nastojati im pomoći.
VRATIVŠI se u Galileju, Isus je učinio mnoga čudesa u Korozainu i Betsaidi. No ljudi nisu htjeli promijeniti svoj život. Više su voljeli provoditi svoje dane kao i obično, ne prihvaćajući Radosnu vijest. A Krist, koji je trpio gledajući tvrdoću njihovih srca, nije mogao a da ne izrazi svoju žalost: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili« (Mt 11, 21). Rekao je i da će se s tim gradovima na Sudnji dan postupati blaže jer im nije bila dana prilika da prihvate Sina Božjega. Isus je plakao gledajući mnoge ljude kako odbijaju prihvatiti Njegovu ljubav. „Postoji neka unutarnja zatvorenost koja pogađa najdublju čovjekovu nutrinu, onu koju Biblija naziva ‘srcem’. Upravo je to ono što je Isus došao ‘otvoriti’, osloboditi, kako bismo punim životom mogli živjeti svoj odnos s Bogom i s drugima.“[2]
Gospodin i nadalje nastoji ući u naš vlastiti život. Žarko iščekuje našu spremnost da Ga primimo, da Mu dopustimo da svojom milošću zapali naša srca. »Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom« (Otk 3, 20). Osvrnemo li se na svoj život, shvatit ćemo koliko je čudesa Isus učinio u nama, kao što ih je činio i za ljude u Korozainu i Betsaidi. No svi znamo da i mi možemo biti poput onih u Korozainu i Betsaidi ako ne budemo pozorni na Božji glas, na Njegovo neprestano djelovanje u našim životima. Stoga osobito trebamo moliti Duha Svetoga da nam pomogne uvidjeti čudesnost Njegova djelovanja u najobičnijim stvarnostima našega svakidašnjega života i tako nikada ne otvrdnuti svoja srca.
»BOG je ljubav« (1 Iv 4, 8). To su iskusili oni koji su živjeli najbliže Isusu, a to možemo reći i mi. Nije da nam Gospodin daje svoju ljubav samo ako se obratimo Njemu ili ako stvari činimo dobro. On je taj koji „ide pred nama“, koji preuzima inicijativu da nam se približi. Apostol Ivan, koji je to tako duboko iskusio, zapisao je to u jednoj od svojih poslanica: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4, 10). Sve je stvorenje izišlo iz Božje ruke, da bismo se njime mogli služiti na čast i hvalu Presvetoga Trojstva. No katkad može biti teško zamijetiti Njegovu prisutnost, prepoznati Njegovu utješnu ruku usred naših problema i kušnji.
Ponekad, možda zato što smo neosjetljivi za nadnaravne stvarnosti i ispunjeni tek ljudskim gledanjem, ne uspijevamo otkriti tolike stvari koje nam dolaze od Boga. Isus je jednom rekao: »A komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste’« (Mt 11, 16-17). Bog nam je nesebično ponudio svoju ljubav i nije postavio nikakve uvjete za svoje utjelovljenje ni za svoju smrt.
Utočište uvijek možemo naći u milom Srcu Marijinu, koje je kucalo u skladu sa srcem njezina Sina. Gospa će nam pomoći da Božju ljubav primimo u vlastita srca.
[1] Franjo, Govor, 1. listopada 2017.
[2] Benedikt XVI., Angelus, 9. rujna 2012.