- Osobna ljubav usred mnoštva

- Zajednička molitva s našom braćom i sestrama

- Dijeliti s Bogom tuđe probleme

MNOŠTVO je još jedan od protagonista Isusova života. Vidimo ta mnoštva kako Ga slušaju na obali Galilejskoga mora ili na obronku obližnje gore; donose Mu bolesnike, imaju koristi od Njegovih čudesa i kliču Mu kad se približava Jeruzalemu. U tim okupljanjima, koja katkad sabiru tisuće ljudi, naš Gospodin vidi svaku dušu na jedinstven način. Mnoštvo Ga ne priječi da i dalje dijeli svoju ljubav sa svakim muškarcem i svakom ženom. Evanđelisti nam kazuju da je osjetio duboko suosjećanje gledajući sve te ljude »izmučene i ophrvane, kao ovce bez pastira« (Mt 9, 36).

»Ljubav nas Kristova obuzima«, napisao je sveti Pavao, »kad promatramo ovo: jedan za sve umrije« (2 Kor 5, 14). Spoznaja da je Isus ponudio spasenje svakom muškarcu i svakoj ženi potiče nas da uđemo usred mnoštva i navijestimo tu radosnu vijest. »Ljubav nas Kristova obuzima«, isticao je sveti Josemaría, »da na svoja ramena preuzmemo dio te božanske zadaće spašavanja duša… Otuda naša strastvena želja da se smatramo Kristovim suotkupiteljima, da s Njime spašavamo sve duše«,[1] s čvrstim uvjerenjem da je najbolji apostolat naše svjedočanstvo života ispunjena radošću Evanđelja.

Svakoga dana susrećemo mnoge ljude, osim onih koji su nam najbliži u vlastitoj obitelji, bilo na ulici, u javnome prijevozu ili na poslu. O mnogim drugim ljudima doznajemo i preko interneta te drugih sredstava priopćivanja. Svi su oni dio našega istoga doma: djeca smo istoga Oca, stanovnici istoga svijeta, jednako pozvani da stignemo u pravu Domovinu. Svaki je susret prilika da ih gledamo Isusovim pogledom, da molimo za njih, da suosjećamo s njihovim potrebama i da im ponudimo svoju radost i svoj mir.

JEDNOM je prigodom sveti Josemaría naglasio kako je naš Gospodin imao oči i srce usmjerene prema svim ljudima, ne isključujući nikoga. I dodao je: »Pouka je jasna: ne smijemo biti nepopustljivi prema ljudima. Nepopustljivi u nauku, dakako. Ali prema ljudima nikada, nikada! Budemo li se tako ponašali, nužno ćemo biti svjetlo i sol – jer to je naš poziv – ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, s Isusom. No uobičajeno će biti živjeti i raditi među ljudima, kao još jedan od njih.«[2]

Činjenica da su mnoge molitve koje izgovaramo sastavljene u prvome licu množine – »mi« – povezana je s vezom koja nas sjedinjuje sa svim ljudima. Znakovito je da su prve dvije riječi molitve kojoj nas je Isus naučio, kad su Ga apostoli zamolili kako trebaju moliti, »Oče naš«. Obraćamo se Bogu, koji je Otac cijeloga čovječanstva, i to činimo zajedno sa samim Isusom, koji je Sin i čovjek poput nas, sjedinjen sa svim ljudima. A ono što od Njega molimo u toj molitvi nije osamljena prošnja, nego prošnja koju upućujemo i u ime sve naše braće i sestara: kruh naš svagdanji daj nam danas, otpusti nam duge naše, ne uvedi nas u napast, izbavi nas od zla.

Svijest o toj dimenziji »mi« u tolikim molitvama može biti način jačanja veza koje nas sjedinjuju s drugima, način uključivanja svih u našu molitvu. Tako ćemo doći dotle da strastveno ljubimo svijet, jer on je mjesto na kojem susrećemo Boga i naš put prema svetosti. »Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji«, napisao je sveti Pavao (1 Kor 3, 22-23). Kad to shvatimo, »radujemo se radostima drugih, uživamo u svim dobrima oko sebe i uključujemo se u izazove svojega vremena«.[3]

LAKO možemo zamisliti kako bi Isus, kad se povukao na osamljeno mjesto da moli, govorio svomu Ocu o licima koja je toga dana susreo: o bolesnima i potrebitima koji su Mu pristupali, o apostolima koji su Mu izražavali svoje nade i strahove, o farizejima koji su Mu postavljali iskrena ili ne tako iskrena pitanja. I mi u svojoj molitvi možemo s Bogom dijeliti brige i tjeskobe ljudi koje poznajemo: članova obitelji, prijatelja, kolega na poslu. Pa i onih koje smo možda susreli tek nakratko, onih koji su nam zadali kakvu neugodnost ili za koje znamo da trpe. U svojoj molitvi, premda je ona prisan razgovor s Bogom, ne možemo se usredotočiti samo na svoje osobne probleme, ostavljajući po strani svijet u kojem živimo. I tuđi problemi nalaze mjesto u našemu srcu, kao što ga nalaze u Kristovu srcu i u srcu Crkve. Ta je dimenzija molitve dio naše svećeničke duše.

»Krist nije prolazio ravnodušan pred bijedama svijeta. Svaki put kad bi opazio samoću, tjelesnu ili duhovnu bol, osjetio bi snažno suosjećanje, poput osjetljiva majčina srca.«[4] Primjerice, kad se u Nainu na nj nagurivalo veliko mnoštvo, brzo je zamijetio bol udovice koja je upravo izgubila svojega jedinca (usp. Lk 7, 11-12). U domu u Nazaretu Isus je zacijelo često svjedočio suosjećajnim pogledima Marije i Josipa pred tuđim potrebama. Njegova je Majka bila jedina koja je, usred vreve prepunoga svadbenoga slavlja, primijetila da ponestaje vina. Njezino suosjećanje s mladencima navelo ju je da se obrati svomu Sinu i zamoli Ga da djeluje. Mariju možemo zamoliti za taj isti suosjećajni pogled, za to srce pozorno na patnju i potrebe ljudi oko nas, kako bismo ih s pouzdanjem predali Isusu.

[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 120-121.

[2] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, Scepter, str. 53.

[3] Mons. Fernando Ocáriz, Pismo, 19. ožujka 2022.

[4] Franjo, audijencija, 13. veljače 2019.