- Strah apostola u lađi

- Oluje koje nas potiču na rast

- Utočište u Križu

»KAD UĐE u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao« (Mt 8, 23-24). Možda su do toga trenutka apostoli uvijek osjećali sigurnost u Isusovu društvu. Otkad ih je pozvao da pođu za Njim, učili su se sve potpunije pouzdavati u Njegovu riječ i moć. Bili su svjedoci čudesnih ozdravljenja, izgona zloduha i naučavanja koja su im ispunjala srca mirom kakav nije od ovoga svijeta. Možda su u jednom trenutku čak počeli misliti da će ih Kristova blizina zaštititi od mnogih problema svakodnevnoga života.

Stoga ih je nesiguran položaj njihove lađe usred oluje možda iznenadio. Većina njih bili su ribari i navikli su izdržavati oluje na jezeru usred huke vjetrova. No bili su i vrlo svjesni da njihov posao sa sobom nosi opasnost od smrti ako bi oluja ikada potopila njihovu lađu. A ovaj je put njihov strah imao i dodatnu dimenziju. Dok je voda počela ulaziti u lađu, nisu mogli razumjeti zašto Isus spava. Njihov najbolji prijatelj, onaj koji je tako često pokazivao svoju moć nad prirodom i svoje neizmjerno suosjećanje, sada se činio ravnodušnim prema njihovu položaju.

»Lako je prepoznati samoga sebe u ovoj zgodi. Teže je razumjeti Isusov stav. Dok su Njegovi učenici sasvim razumljivo prestrašeni i očajni, On je na krmi, u dijelu lađe koji prvi tone. I što čini? Unatoč buri, čvrsto spava, pouzdavajući se u Oca.«[1] Lađa našega života prije ili poslije prolazi kroz mnoge oluje, kroz vremena veće uznemirenosti i nesigurnosti. No upravo te situacije koje kao da izmiču našemu nadzoru mogu biti put koji nas vodi do dublje vjere, do prepuštanja kao djeteta Božjega, kao što je Isus učinio sa svojim Ocem, koji uvijek brine za nas.

»GOSPODINE, spasi, pogibosmo!« (Mt 8, 25). Reakcija je učenika razumljiva. Uplašeni i iznenađeni Isusovim stavom, idu Ga probuditi kako bi zatražili Njegovu pomoć. U konačnici, njihova reakcija proizlazi iz duboke vjere; znaju da On može svladati opasnost s kojom su suočeni i da će sunce ponovno zasjati nakon oluje. Suočeni s problemom takve veličine, prvo su se reakcijom obratili Isusu. Tako nas apostoli još jednom poučavaju da se uvijek trebamo osloniti na pomoć našega Gospodina, u svakom trenutku našega dana.

Učiteljev ih je odgovor, međutim, morao iznenaditi i više nego što su Ga vidjeli kako spava. Umjesto da ih utješi ili odmah stiša oluju, Isus im se obraća prijekorom: »Što ste plašljivi, malovjerni?« (Mt 8, 26). Na prvi pogled moglo bi se činiti da Isus ne mari za položaj učenika, jer njihov je strah bio prirodna reakcija na neposrednu opasnost od smrti. No naš Gospodin kao da ih je htio poučiti dubljoj i nadnaravnijoj istini: da pouzdanje u Njega nije isto što i osjećaj osobne sigurnosti, da pouzdanje u Boga vodi otvorenosti prema Očevoj volji, čak i kad ju je katkad teško razumjeti.

»Iza velikih životnih pitanja Bog nam želi otvoriti obzor veličine i ljepote, koji je možda skriven našim očima.«[2] Kad nastupe olujna vremena, kad se u našem svakidašnjem životu dogode događaji koje teško razumijemo, Isus nas poziva da se i dalje pouzdajemo u Njega. Ako je On s nama u našoj lađi, premda se čini da spava, sigurni smo da ćemo doseći obalu. U tim trenucima teškoća možemo zamoliti Boga da nam udijeli milost da ih pretvorimo u školu vjere, da nam omogući jasnije iskusiti kako je naša jedina sigurnost u Bogu.

»On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: ‚Utihni! Umukni!‘ I smiri se vjetar i nasta velika utiha« (Mk 4, 39). Isusova je nazočnost u našim životima najbolje jamstvo da ćemo ponovno zadobiti mir za kojim čeznemo. Poput apostola, u svojoj ćemo molitvi imati mnogo prilika diviti se moći našega Gospodina u našim životima: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?« (Mk 4, 41). No ne želimo brkati kršćanski mir i radost s traženjem udobnosti ili ravnodušnošću pred vlastitim ili tuđim problemima. Mir koji Krist daje jedan je od najdragocjenijih plodova Križa, očitovanje ljubavi koja je prigrlila strah od smrti i boli. I Isus je prošao kroz strašnu oluju te nam je time pokazao da slava Očeva rastjeruje svaku tamu.

»Imamo sidro: po Njegovu smo Križu spašeni. Imamo kormilo: po Njegovu smo Križu otkupljeni. Imamo nadu: po Njegovu smo Križu ozdravljeni i zagrljeni, tako da nas ništa i nitko ne može odvojiti od Njegove otkupiteljske ljubavi.«[3] Kad osjetimo kako nas valovi u nama ili oni u svijetu prijete potopiti našu lađu, trebamo upraviti svoj pogled u Isusov Križ i ondje potražiti svoje utočište. Promatrajući Krista koji daje svoj život za nas, shvaćamo da On zapravo ne spava; naprotiv, prikovan je za drvo, tješeći oluje cijeloga čovječanstva svojom patnjom i ljubavlju.

»Sveta Marija je – tako je zove Crkva – Kraljica mira. Stoga kada ti se duša, obiteljska i profesionalna okolina, suživot u društvu ili među narodima uznemire, ne prestani je dozivati: “Regina pacis, ora pro nobis!” – Kraljice mira, moli za nas! Jesi li to pokušao barem kad gubiš vedrinu?... – Začudit ćeš se nad neposrednom uspješnošću tog zaziva.«[4]

[1] Franjo, Izvanredni trenutak molitve, 27. ožujka 2020.

[2] Fernando Ocáriz, U svjetlu Evanđelja, „Pitanja mladih”.

[3] Franjo, Izvanredni trenutak molitve, 27. ožujka 2020.

[4] Sveti Josemaría, Brazda, 874.