- Zdravi strah Gospodnji
- Kraljevstvo Božje na zemlji
- Velikodušno hodati s drugima
PRVI PSALAM Psaltira započinje hvaleći čovjeka koji je svjestan svojega stanja stvorenja i koji prepoznaje veličinu svojega Boga: blago čovjeku koji uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć (usp. Ps 1, 2). Pozvani smo razmotriti stav koji zauzimaju ljudi što razumiju pravo značenje »straha Gospodnjega«, dara Duha Svetoga koji nema nikakve veze s bojazni, nego nas vodi do prepoznavanja mudrosti i veličine našega Stvoritelja. Psalmistova pjesma hvali ljude čija su srca usidrena u onome što istinski žele, čiji su porivi usmjereni prema onome što doista ljube i koje ne zanima ništa što bi ih moglo odvojiti od Gospodina. Takav stav želimo i za sebe: čvrstu pripravnost da živimo u promatranju veličine Božje i Njegove ljubavi prema čovječanstvu.
Sveto pismo pokazuje nam reakciju Ezekije, kralja Judina, na prijeteće pismo asirskoga kralja: uđe u dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom. I pomoli se Ezekija Jahvi ovako: »Jahve, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim zemaljskim kraljevstvima, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Jahve, i počuj, otvori oči, Jahve, i vidi« (usp. 2 Kr 19, 14-16). Ezekijino pouzdanje u obraćanju Bogu zadivljuje. Vjerojatno je bio naviknut hvaliti Boga i zahvaljivati Mu, što mu je pomoglo da Mu se u času svoje nevolje obrati još više. Pripovijest se nastavlja opisom kako je iste noći Anđeo Gospodnji pobio sto osamdeset i pet tisuća ljudi u asirskome taboru.
Bog nas uvijek čeka. Čeka da s Njim podijelimo svoje potrebe, osobito očitovanje svoje ljubavi – ne zato što bi Mu to bilo potrebno, nego zato što će taj stav omogućiti da se u nama razvije sveti »strah Gospodnji«.
BOG JE utemeljio svoj grad zauvijek, kaže psalmist. Velik je Jahve, hvale predostojan u gradu Boga našega. Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj (usp. Ps 48, 2-3). Ti nam stihovi govore o gradu koji kršćani nastoje uspostaviti na zemlji, gradu sagrađenu na ljubavi Božjoj prema čovječanstvu. Sveti Augustin napisao je pri kraju svojega života raspravu produbljujući tu temu, kao i sveti Toma More. Oba nam primjera pomažu prepoznati koliko su sveci smatrali presudnim razmatranje o naravi kraljevstva Božjega na zemlji i o načinu na koji bismo se trebali odnositi jedni prema drugima kako bismo to kraljevstvo učinili stvarnošću.
Sveti Josemaría u tom pogledu kaže: »Istina i pravda, mir i radost u Duhu Svetome. To je kraljevstvo Kristovo: božansko djelovanje koje spašava ljude i koje će doseći svoj vrhunac kada povijest završi i Gospodin dođe s visina raja da konačno sudi ljudima.«[1] Vladavina Kristova na zemlji odnosi se prije svega na način na koji je On prisutan u ljudskim srcima. Ako je Krist u središtu naše duše, naša će djela među braćom i sestrama biti u skladu s Božjim pogledom na ljude i s načinom na koji On želi vladati u svijetu.
Kršćanski je život uvijek u zajedništvu; putom se ne hoda pojedinačno. Crkva koju je Krist utemeljio jest Njegovo otajstveno tijelo, kojega su svi kršćani dio. Njezino djelovanje, a time i njezina vladavina, proteže se posvuda gdje se nalaze njezini članovi. »Za razliku od ljudskoga društva koje teži slijediti vlastite interese bez obzira na druge ili čak na njihovu štetu, zajednica vjernika odbacuje individualizam u korist dijeljenja i solidarnosti. U duši kršćanina nema mjesta za sebičnost.«[2] To jedinstvo i ta solidarnost među svom djecom Božjom jedan je od znakova Njegove vladavine.
U DANAŠNJEM Evanđelju Isus opisuje što se događa kada veličina Božja dođe u dodir s ljudima koji nisu dobro raspoloženi da je prime: »Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.« (Mt 7, 6). To ne znači da postoje ljudi koji nisu predodređeni za ulazak u kraljevstvo Božje. Naprotiv, svatko je pozvan ući u sreću s Bogom, a mi moramo razmotriti najbolji način da taj poziv podijelimo sa svakom osobom. Stoga Isus nastavlja govoreći: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.« (Mt 7, 12). Trebamo tražiti najprikladniji put za svaku osobu, pronalazeći načine da se prilagodimo tuđim situacijama.
Kako bismo se bolje pripravili za tu slatku radost evangeliziranja, sveti Josemaría predlaže da molimo za sve: »No ne mislimo samo na sebe. Proširi svoje srce sve dok ne obuhvati cijelo čovječanstvo. Ponajprije misli na one koji su ti blizu – na rodbinu, prijatelje, kolege – i gledaj kako bi ih mogao navesti da zavole dublje prijateljstvo s našim Gospodinom. (…) I moli također za sve one duše koje ne poznaješ, jer smo se zajedno otisnuli na jedno te isto putovanje.«[3]
»O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!« (usp. Mt 7, 14), kaže Isus. Doista, put će biti uzak ako u Život želimo ući s mnogim ljudima oko sebe, koji nas prate. »Velikodušnost znači veličinu duha, širinu srca u kojoj mnogi mogu naći utočište«, učio je sveti Josemaría. »Velikodušnost nam daje snagu da iziđemo iz sebe i budemo spremni poduzeti plemenite zadaće koje će svima biti na korist.«[4] Prva osoba koja je duboko shvatila kraljevstvo Božje i prihvatila poziv da u njemu živi bila je Gospa. Možemo je zamoliti da nas učini velikodušnima kako bismo ga, jednoga po jednoga, mogli donijeti mnogim ljudima oko nas.
[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 180.
[2] Papa Franjo, audijencija, 26. lipnja 2019.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 175.
[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 80.