- Prepoznavanje zla koje smo počinili

- Traženje Božje pravednosti

- Pronalaženje radosti u svakom obraćenju

ČIM je Ahab čuo da je Nabot mrtav, ustade i siđe u vinograd Nabota Jizreelca da ga zaposjedne (1 Kr 21,16). Tada Bog posla proroka Iliju da kralju pokaže težinu njegova zločina: „Ubio si, a sad bi i baštinio? Ovako govori Gospodin: »Na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju krv.«” Ahab reče Iliji: „Nađe li me, neprijatelju moj?” (1 Kr 21,19-20). Ahab isprva nije reagirao; mislio je da je prorokov ukor osoban i subjektivan. Ali Ilija stavlja stvari u pravo svjetlo: „Našao sam te jer si se prodao da činiš zlo u očima Gospodnjim. Evo, navest ću na te zlo: do kraja ću te pomesti i istrijebit ću Ahabu svako muško, i roba i slobodnjaka u Izraelu” (1 Kr 21,21-24).

Ahab je u prorokovim riječima čuo glas Gospodnji te razdrije svoje haljine, obuče kostrijet na golo tijelo, postio je, spavao u kostrijeti i hodio potišten (1 Kr 21,27). To je posve drukčija vrsta tuge od njegove ranije zlovolje, koja ga je navela na zlo. Ispunja ga zdrava žalost, rođena iz kajanja i dobre volje, koja je Bogu draga i daje mu prostora da izlije svoje milosrđe: Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Jer se preda mnom ponizio, neću pustiti zlo za njegova života (1 Kr 21,29).

Božja strpljivost prema kralju dirljiva je. On poštuje čovjekovu slobodu, a u Božjim susretima s Ahabom možemo vidjeti da naši postupci imaju posljedice, i dobre i loše, na način na koji oblikujemo svoj život, druge i svijet oko sebe. „Istina o moralnom dobru, izrečena u zakonu razuma, praktički i konkretno biva priznata sudom savjesti, koji navodi na preuzimanje odgovornosti za učinjeno dobro ili zlo. Ako čovjek čini zlo, pravedan sud njegove savjesti ostaje u njemu kao svjedok općenite istine o dobru, kao i pokvarenosti njegova pojedinačnog izbora. Ali presuda savjesti ostaje u njemu i kao zalog nade i milosrđa: svjedočeći o učinjenu zlu, ujedno ga podsjeća na potrebu da uz pomoć Božje milosti zamoli oproštenje, čini dobro i neprestano usavršuje krepost.”[1]

ČULI STE da je rečeno: »Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.« A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima (Mt 5,43-45). Isus želi da učimo iz Božjega milosrđa, koje vidimo u priči o Nabotovu vinogradu i mnogim drugim ulomcima Pisma. Bog nikada ne zaboravlja čovjeka, ma kolika bila njegova krivnja; uvijek traži obraćenje onih koji griješe, kako bi ostvario veću pravednost. I želi našu suradnju u toj zadaći, čak i kad ona traži da otvorimo oči i promijenimo svoje često ograničene načine mišljenja.

„Mislim na one koji su zatvoreni u tamnici. Isus ni njih nije zaboravio. Uvrstivši pohod onima u tamnici među djela milosrđa, htio nas je ponajprije pozvati da nikoga ne osuđujemo. [...] Kršćanin je pozvan ponajprije preuzeti odgovornost, kako bi onaj tko je učinio zlo shvatio zlo koje je počinio i došao k sebi. [...] Osjećam da svi oni trebaju blizinu i nježnost, jer Božje milosrđe čini čudesa. Koliko sam suza vidio na obrazima zatvorenika koji možda nikada prije u životu nisu zaplakali; i to samo zato što se osjećaju prihvaćenima i ljubljenima.”[2]

Pozvani smo gledati Krista i u onima koje ljudska pravda proglašava dužnicima. Sveti Josemaría, komentirajući Isusov poziv da ga susretnemo u onima koji gladuju, žeđaju ili su u tamnici, rekao je da, kad ne odgovorimo, „živimo daleko od Boga sa svojom lažnom pobožnošću, makar i mnogo molili”.[3] Pomirenje počinje iznutra, kad nas pokrene milost.

ŽELJETI obraćenje grešnika, kao što to želi Bog Otac, u skladu je sa željom da pravda bude zadovoljena. Želimo da zlo nestane i da se njegove posljedice izbrišu, kako bi se obnovila pravda, ali bez uništavanja ljudi koji su učinili zlo. Nastojimo oponašati Božji način razmišljanja: ne želi smrt grešnika, nego da se odvrati od svojega puta i da živi (Ez 33,11). Želimo li slijediti primjer našega Gospodina, „moramo sve razumjeti; moramo sa svima živjeti u miru; moramo svima oprostiti. Nećemo nepravdu nazivati pravdom; nećemo reći da uvreda Bogu nije uvreda Bogu, ni da je zlo dobro. Suočeni sa zlom, nećemo uzvratiti drugim zlom, nego zdravim naukom i dobrim djelima: utapajući zlo u obilju dobra.”[4]

Kažnjavanje zla nije nemilosrdno, jer potiče one koji griješe na obraćenje. Ali zavist — niska, neplemenita reakcija na dobro drugih — jest nemilosrdna.[5] Bog želi da se radujemo obraćenju grešnika, kao što se pastir raduje kad nađe izgubljenu ovcu (usp. Lk 15,4-7), ili otac povratku rasipnoga sina (usp. Lk 15,11-31). Dobro je dijeliti Božju radost zbog malih koraka prema obraćenju u našemu i tuđemu životu. Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje — tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati (Lk 15,31).

Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5,48), kaže nam Isus u današnjem evanđelju. Marija, koja je Zrcalo pravde i Majka milosrđa, pomoći će nam da proširimo svoja srca kako bi sve više nalikovala savršenstvu Božjega srca.

[1] Sveti Ivan Pavao II., Veritatis splendor, br. 61.

[2] Franjo, Audijencija, 9. studenoga 2016.

[3] Sveti Josemaría, Brazda, br. 744.

[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 182.

[5] Usp. sveti Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 30, a. 3, ad 2.