- Uskrsli Isus izlazi u susret ženama.
- Svete žene postaju apostolice.
- Hrabrost koja proizlazi iz susreta s uskrslim Kristom.
"GOSPODIN je uskrsnuo od mrtvih, kako je i rekao; radujmo se i veselimo svi, jer On kraljuje zauvijek. Aleluja." Ulaznom antifonom današnje mise Crkva nas sve poziva da se pridružimo tom radosnom pokliku. Nedjelja uskrsnuća toliki je misterij da mu liturgija ne posvećuje samo jedan dan – "to bi bilo premalo za tako veliku radost"[1] – već cijeli tjedan, tvoreći vazmenu osminu. Tih osam dana nalik je jednoj dugoj nedjelji, jer je nemoguće u dvadeset i četiri sata obuhvatiti radost spoznaje da je Isus, sa svojim slavnim ranama, živ i da nam govori: "Tko će se boriti protiv mene? Ja sam onaj koji je pobijedio smrt, okovao neprijatelja, zgazio pakao, svezao jakoga i uzdigao čovjeka u najviša nebesa; ja sam, doista, Krist"[2].
Žene koje su slijedile Gospodina, potaknute ljubavlju, pošle su posjetiti grob svoga Učitelja. Ipak, odmah žure natrag kući kako bi drugima ispričale što se dogodilo: pronašle su prazan grob i susrele Isusa... koji je živ! "Žene brzo napustiše grob", kaže nam Evanđelje, "sa strahom i velikom radošću, te potrčaše javiti učenicima" (Mt 28,8). Sam uskrsnuli Krist izlazi im u susret i potvrđuje ih u njihovu apostolskom poslanju: "Idite i javite mojoj braći da pođu u Galileju; ondje će me vidjeti" (Mt 28,10).
One doživljavaju iznenađujuću radost, pomiješanu s određenom zbunjenošću, jer nije lako zaboraviti prizore Muke. Ne dovode u pitanje ono što su vidjele; nema sumnje da je Isus taj koji im je izašao ususret – prepoznale su njegov način gledanja i ton glasa. "Nakon obreda vazmenog trodnevlja, koji su nam omogućili da ponovno proživimo otajstvo smrti i uskrsnuća našega Gospodina, sada ga – očima vjere – promatramo uskrsnuloga i živoga. I mi smo pozvani osobno ga susresti te postati njegovi navjestitelji i svjedoci"[3].
MARIJA MAGDALENA i druge žene koje slijede Isusa bit će one koje će apostolima prenijeti vijest. Isus im povjerava prvo naviještanje uskrsnuća; one će biti „prve svjedokinje te istine. Možda je želio nagraditi njihovu nježnost, njihovu osjetljivost za njegovu poruku i snagu koja ih je dovela sve do Kalvarije” [4]. Srca tih žena gore snažnom ljubavlju prema Isusu; zato ne napuštaju grob. Marija Magdalena „tražila je Onoga kojega nije našla; tražila ga je plačući i goreći od ognja ljubavi. Zbog toga – kaže sveti Grgur – ona ga je tada jedina vidjela, jer je ustrajala u traženju; jer ono što daje snagu dobrim djelima jest ustrajnost u njima” [5]. Te žene postaju apostolice apostolima. One su te koje će potaknuti učenike da jednom zauvijek izađu iz svog skrovišta i sami potraže Gospodina.
Snaga njihova svjedočanstva izvire iz iskrene ljubavi prema Učitelju. Ljubav je oduvijek bila pokretačka snaga evangelizacije u Crkvi. To je vidljivo u životima svetaca koji su, potaknuti ognjem ljubavi prema Gospodinu, hrabro naviještali njega. Kao što se rijeke u proljeće izlijevaju iz korita čineći polja plodnijima, tako je „apostolat ljubav Božja koja se prelijeva i daruje drugima. Nutarnji život podrazumijeva rast u sjedinjenju s Kristom po Kruhu i Riječi. A apostolski žar točan je, prikladan i nužan izraz nutarnjeg života. Kada čovjek kuša Božju ljubav, osjeća teret duša (...). Za kršćanina je apostolat druga narav: to nije nešto dodano, pridodano ili izvanjsko svakodnevnom djelovanju” [6].
Sada znamo da je Gospodin živ i da nas ljubi; to je velika vijest koja ispunja naše živote nadom. Zato želimo da se i mnogi drugi njome raduju. Sam Isus dolazi nam u susret kako bi potvrdio tu našu čežnju i istodobno je preobrazio u poslanje svojih učenika kroz vjekove: „Idite i naviještajte.” Kao da svakome od nas govori: „Svojim životom, svojim riječima i svojim prijateljstvom i ti možeš s bližnjima podijeliti veliku vijest da je život jači od smrti, a ljubav jača od mržnje.”
ZA RAZLIKU od pobožnih žena, stražari koji su čuvali grob bili su obuzeti užasom kada su otkrili da je prazan. Mislili su da je netko ukrao tijelo. Nisu mogli shvatiti što se dogodilo. Bili su prestrašeni jer su shvatili da su im životi u opasnosti. Ušli su u grad i izvijestili židovske vlasti o tom događaju. Veliki svećenici i starješine kupili su njihovu šutnju velikom svotom novca i obećali im zaštitu ako Pilat dozna za njihov nemar.
Dok se u ženama ponovno budi hrabrost nakon što otkriju da je Krist živ, vlasti govore o mrtvom čovjeku kojeg se boje. Dok pobožne žene odlaze od groba ispunjene radošću kako bi podijelile vijest s drugima, vojnici bježe s mjesta događaja namjeravajući zataškati ono što se zbilo. Žene ponovno pronalaze mir; vojnici, naprotiv, podliježu strahu i lažima. „Danas nam Uskrsli ponavlja, baš kao što je to učinio onim ženama... da se ne trebamo bojati postati glasnici navještaja njegova uskrsnuća. Oni koji susretnu uskrsloga Isusa i s poniznošću i obnovljenom hrabrošću mu se povjere, nemaju se čega bojati. To je poruka koju su kršćani pozvani širiti do krajeva zemlje”[7]. Svakoga dana „imamo mnogo prilika podijeliti svoju vjeru s drugima na jednostavan i uvjeren način; na taj način naš susret može u njima probuditi vjeru. I krajnje je hitno da muškarci i žene našega vremena upoznaju i susretnu Isusa te – zahvaljujući i našem primjeru – dopuste da ih On osvoji”[8].
Obuzeti uskrsnom radošću, možemo zazvati Mariju da nas učini svjedocima ljubavi Isusa Krista i glasnicima nade koju nam je On pribavio svojom pobjedom.
[1] Benedikt XVI., Regina Caeli, 9. travnja 2007.
[2] Meliton iz Sarda, Homilija o Pashi (Služba čitanja).
[3] Franjo, Regina Caeli, 22. travnja 2019.
[4] Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 22. veljače 1989.
[5] Sveti Grgur Veliki, Homilija 25, 1-2, 4-5.
[6] Sveti Josemaría, *Krist prolazi*, br. 122.
[7] Benedikt XVI., Regina Caeli, 9. travnja 2007.
[8] Isto.