• Uskrsnuće ponovno oživljava živote svetih žena. 

• Petar i Ivan trče na grob.

• Sa svetom Marijom u radosti Uskrsnuća.

ZORA sviće nad Jeruzalemom. Tama je ispunjavala sve dok sunce nije počelo obasjavati zidine, Hram i kule tvrđave... Marija Magdalena i druge žene kreću prema sjeverozapadnom dijelu grada, prema Golgoti. Ulice su puste. Čini im se kao da je Isusova smrt bacila trajnu sjenu na zemlju: sunce više neće sjati kao onda kad je njihov Učitelj bio s njima. Ipak, ne daju se pokolebati nedostatkom svjetla, stražom koja je tamo ni činjenicom da je Krist mrtav već tri dana. Ne znaju tko će odvaliti kamen kojim je zapečaćen grob, ali odbijaju ostati kod kuće. Ponovno prolaze stazama kojima je hodao Isus; srca im drhte, no ne prepuštaju se strahu.

"Duboko me ganula vjera tih žena", rekao je sveti Josemaría, "i to me podsjeća na mnoge divne stvari vezane uz moju vlastitu majku – baš kao što se i vi zasigurno prisjećate mnogih predivnih pojedinosti o svojoj... Te su žene znale za vojnike; znale su da je grob čvrsto zapečaćen. Ipak, nisu žalile truda ni sredstava te su u zoru krenule pomazati Gospodinovo tijelo... Za to je potrebna hrabrost! ... Kad su stigle do groba, vidjele su da je kamen odvaljen. Tako je uvijek. Kad odlučimo učiniti ono što moramo, poteškoće se lako svladavaju"[1].

Molimo ih za tu ljubav prema Isusu – ljubav jaču od strašne patnje Muke. U srcima tih žena vatra koju je zapalio sam Krist nije se potpuno ugasila. Rano su ustale i to nije bilo uzalud. Bog ne može odoljeti takvoj ljubavi; daruje im najveću vijest – ono konačno poglavlje u kojem se ispunjavaju sva proroštva: "Uskrsnuo sam i sada sam uvijek s vama", govori svakome od nas. "Moja te ruka pridržava. Gdje god padneš, padaš u moje ruke. Prisutan sam čak i na samim vratima smrti." "Ondje gdje te nitko više ne može pratiti i gdje sa sobom ne možeš ponijeti ništa, ondje te ja čekam i za tebe pretvaram tamu u svjetlo"[2].

RADOSNO – premda još uvijek pomalo zbunjene – trče u Dvoranu posljednje večere kako bi apostolima javile što su vidjele. Ono što čuju iz usta tih žena, koje stižu zadihane od trčanja, čini im se kao ludost. Njihove se riječi miješaju sa suzama i izrazima radosti proizašlima iz napetosti trenutka. Petar i Ivan žele znati sve o svom Učitelju – čak i ako možda još nisu uvjereni onim što čuju – pa kreću trčeći: „Trčali su obojica zajedno, ali onaj drugi učenik pretrča Petra i prvi stiže na grob” (Iv 12, 4). Želimo trčati s njima, pa čak i prestići Ivana. Što ako je istina ono što žene govore? Što ako je Isus ispunio ono što je obećao? Dok prolaze ulicama, a dan sviće, u srcima te dvojice apostola raste nada.

Na trenutak možemo usmjeriti pogled na svetog Petra, koji „nije sjedio razmišljajući niti se zatvorio u kuću poput ostalih. Nije dopustio da ga zarobi teško ozračje tih dana niti da njime ovladaju sumnje; nije dopustio da ga slome grižnja savjesti, strah ili beskrajna, besplodna naklapanja. Tražio je Isusa, a ne sebe. (...) To je bio početak Petrova 'uskrsnuća', uskrsnuća njegova srca. Ne prepuštajući se tuzi ni tami, otvorio se glasu nade: dopustio je Božjem svjetlu da uđe u njegovo srce, a da ga pritom ne ugasi” [3].

Čak i ako smo, poput Petra, ponekad zatajili Isusa, poput njega želimo mu se ponovno približiti: „Vrijeme je da se obnovite, djeco moja”, govorio je sveti Josemaría; "Svetost je ovo: svakoga se dana ponovno roditi, svakoga dana iznova započeti. Neka te ne zabrinjavaju tvoje pogreške, pod uvjetom da imaš dobru volju početi ispočetka..." "Položi prepreke na koje nailaziš na svom putu pred noge Isusa Krista, kako bi On bio uzvišen i kako bi pobijedio – a s njime i ti. Nikada se ne brini; jednostavno ispravi smjer, počni ispočetka i pokušavaj uvijek iznova. Na kraju, ako to ne možeš učiniti sam, Gospodin će ti pomoći svladati tu prepreku – prepreku svetosti. I to je način obnove samoga sebe, način svladavanja samoga sebe: svakodnevno uskrsnuće koje nam jamči da ćemo stići do cilja svoga puta, a to je ljubav"[4].

MARIJA, Isusova Majka, jutros nije otišla na grob. Ostala je kod kuće i možda se u sebi smiješi. Nitko osim nje nije istinski uspio prihvatiti naum Boga Oca; ostali „još nisu razumjeli Pismo po kojem je On morao uskrsnuti od mrtvih” (Iv 12, 10). Marija je bila navikla čuvati Isusove riječi u svom srcu; još od onog žalosnog petka nastojala se usredotočiti na čudesa koja je Isus izrekao i učinio. Vjerojatno su joj na pamet padale one tajanstvene riječi o uskrsnuću trećeg dana. Ništa je više nije moglo iznenaditi kod njezina Sina.

Nama, više od dvije tisuće godina nakon događaja o kojima razmišljamo, Veliki petak i Isusovo uskrsnuće i dalje daju snagu i smisao životu. Zato „sve zemaljske stvari imaju onu važnost koju im mi odlučimo pridati. Ništa što se ovdje događa neće nas uznemiriti ako smo pobožanstvenjeni. Kada zbog svoje slabosti i pogrešaka pridajemo važnost takvim sitnicama i patimo, to činimo jer smo tako odabrali. Prianjajući uz Gospodina, sigurni smo. Sjedinjeni s Kristovim križem, sa slavom Uskrsnuća i s ognjem Duhova, možemo nadvladati sve”[5].

Sveti Josemaría volio je spoznaju da je vrlo blizak Gospi, osobito tijekom uskrsne radosti, „uvijek siguran u pobjedu Uskrsnuća”[6]. Dok molimo Regina Coeli, možemo izmamiti osmijeh našoj Majci, koja je svetački ponosna na svoju novorođenu djecu, obnovljenu Uskrsom. „Raduj se, Djevice Marijo”, reći ćemo joj, željni sudjelovanja u toj radosti, znajući da je Isus zauvijek ostao s nama. „Uskrs je novo stvaranje koje je ostvario uskrsli Gospodin; to je novi početak; to je život koji je konačno postao vječan Božjom pobjedom nad drevnim protivnikom. Danas nam je potrebna ta pjesma nade.” A upravo mi, uskrsli s Kristom, moramo Njega nositi ulicama svijeta. Potrčimo, dakle, poput Marije Magdalene; naviještajmo Ga svima; „Nosimo radost Uskrsnuća u svojim životima kako bi, ondje gdje se još uvijek nadvija sablast smrti, zasjalo svjetlo života”[7].

[1] Sveti Josemaría, Meditacija, 29. ožujka 1959.
[2] Benedikt XVI., Homilija, 7. travnja 2007.
[3] Franjo, Homilija, 26. ožujka 2016.
[4] Sveti Josemaría, Meditacija, 29. ožujka 1959.
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Lav XIV., Homilija, 5. travnja 2026.