- Kršćanska radost izvire iz Gospodinove blizine
- Plodovi radosti u duši
„JERUZALEME, raduj se silno, jer dolazi Spasitelj tvoj”[1]. Crkva danas iščekuje božićnu radost i uporno podsjeća na poticaj svetoga Pavla: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!” (Fil 4, 4–5). Te riječi, upućene Crkvi u Filipima, sažimaju liturgiju ove treće nedjelje došašća, poznate kao nedjelja Gaudete – nazvane prema prvoj riječi izgovorenoj u liturgijskom slavlju: „Gaudete”, što znači „Radujte se!”. Božja riječ i prigodni tekstovi za današnji dan prožeti su radošću koja izvire iz blizine našega Spasitelja. U zbornoj molitvi svete mise molimo Gospodina da pogleda na nas i udijeli nam „novo srce i neizmjernu radost”[2]. Zbog toga je, kad god je to moguće, liturgijska boja za ovaj dan ružičasta.
U Filipima je postojala kršćanska zajednica kojom se sveti Pavao veoma ponosio jer se odlikovala velikom vjernošću Gospodinu. Obraća im se riječima punim ljubavi i nade. To je uistinu hvalevrijedno, s obzirom na to da im je sveti Pavao pisao iz tamnice, u okovima zbog svoje ljubavi prema Isusu Kristu. „Gospodin je blizu” (Fil 4, 5) – hrabri ih on. Doista, okolnosti u kojima živimo – čak i kada su teške ili bolne – nisu nepremostiva prepreka pravoj radosti. Gospodin je uvijek uz nas svojom ljubavlju ispunjenom providnošću. Suočeni s neprijateljskim okruženjem, ti su rani kršćani naučili polagati svoju nadu u život Isusa Krista. „U tome je razlika između nas i onih koji ne poznaju Boga”, kaže sveti Ciprijan; „u nevolji se oni tuže i mrmljaju, dok nas nepovoljni događaji ne odvraćaju od kreposti ili prave vjere; naprotiv, one se u patnji jačaju”[3].
„Radujmo se, dakle, jer Isus je naša nada”, ističe Lav XIV., „osobito u času kušnje, kada se čini da život gubi smisao i sve izgleda najmračnije, kada nam ponestaje riječi i teško nam je slušati bližnjega”[4]. Radost na koju nas poziva Božja riječ nije sladunjavi optimizam. To je nešto čvršće, što počiva na dubokim temeljima. To je radost utemeljena na sigurnosti da je Gospodin – dok iščekujemo njegov dolazak – ovdje, uz nas, te se s ljubavlju brine za svoj narod. On bolje od nas zna što nam je potrebno i spreman je boriti se zajedno s nama. Isus ponovno dolazi; stoga: „Ne bojte se” (Iz 35, 4).
"SILNO se radujem u Gospodinu, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenuo u haljine spasenja i zaogrnuo plaštem pravednosti" (Iz 61, 10). U prvom misnom čitanju prorok Izaija podsjeća nas da radost vjernika ponajprije proizlazi iz onoga što Bog čini za nas. Korijen nutarnje radosti nije plod osobnog nastojanja da činimo ispravne stvari – iako i to nedvojbeno donosi radost. Na dubljoj razini, "radost je posljedica božanskog posinjenja, spoznaje da nas ljubi Bog, naš Otac, koji nas uvijek prihvaća i prašta nam"[5]. Tako se u srcu rađa nada koja osvjetljava naš put jer se uzdamo u Gospodinovu moć. Znamo da Spasitelj dolazi; On nas neće iznevjeriti niti ostaviti zakinutima.
"Kao što zemlja tjera svoje mladice i vrt čini da sjeme proklija, tako Gospodin Bog čini da niknu pravednost i hvala" (Iz 61, 11). Radost izvire iz života koji je Božja ljubav učinila plodnim; ona vodi k zdravom zaboravu na samoga sebe i omogućuje nam da se s nježnošću darujemo Gospodinu i svojoj braći i sestrama. Sve to ostavlja brazdu mira u našim životima. "Djeco moja: budite sretni", poticao nas je sveti Josemaría. "Ja sam sretan, iako možda ne bih trebao biti s obzirom na svoj bijedni život. Ali sretan sam jer vidim da nas Gospodin ponovno traži, da nam Gospodin i dalje ostaje Otac; jer znam da ćemo ti i ja uvidjeti što treba iščupati i odlučno to iščupati; što treba spaliti i spaliti to; što treba predati i predati to"[6].
Kao plod prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u duši, trajno ćemo uživati u toj radosti u svojim životima. "Kolike li poteškoće nestaju kada se u nutrini smjestimo sasvim blizu tom našem Bogu, koji nas nikada ne napušta!" "Obnavlja se – uz različite nijanse – ona Isusova ljubav prema svojima, prema bolesnima, prema nemoćnima; ljubav koja pita: 'Što nije u redu?'" „Ono što mi se događa jest...” I odmah se pojavljuje svjetlost ili, barem, prihvaćanje i mir[7].
"BI ČOVJEK poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu." (Iv 1, 6-7). Živeći u pustinji, Ivan je propovijedao u blizini Jordana. Svojim je riječima i načinom života toliko dojmio ljude da su se pitali nije li on možda iščekivani Mesija (usp. Lk 3, 15-17). Ivan je odgovorio niječno i otkrio svoje poslanje: "Ja sam glas koji viče u pustinji: poravnajte put Gospodinu, kako je navijestio prorok Izaija." Njegove riječi i njegov preobraženi život bili su blistav znak Spasiteljeva dolaska.
Možemo se zapitati: "Odakle potječe taj život – ta nutarnjost koja je bila tako snažna, tako čestita, tako dosljedna i tako potpuno predana Bogu kako bi pripravila put Isusu? Odgovor je jednostavan: iz njegova odnosa s Bogom, iz molitve, koja je bila nit vodilja njegova cjelokupnog postojanja"[8]. Razmišljajući o poruci Krstitelja, shvaćamo da i mi možemo svjedočiti o blizini Gospodinova dolaska primjerom života koji odražava Evanđelje. Tako postajemo glas koji naviješta Isusa u našoj okolini, u našim obiteljima i na poslu. Poput Ivana Krstitelja, možemo biti preteče Božje milosti.
Blažena Djevica je causa nostrae laetitiae – ona nam uvijek donosi radost. Molimo je da nam pomogne poravnati putove Gospodnje. S njom "moramo ispuniti svijet svjetlom, jer naše služenje mora biti radosno. Gdje god je prisutno Božje dijete iz Djela, ne smije nedostajati onog vedrog duha koji je plod nutarnjeg mira. Nutarnji mir i darivanje sebe: posvećivanje služenju drugima toliko je djelotvorno da ga Bog nagrađuje poniznošću ispunjenom duhovnom radošću"[9].
[1] Časoslov, Večernja treće nedjelje došašća, antifona 1.
[2] Zborna molitva za treću nedjelju došašća.
[3] Sveti Ciprijan, De mortalitate, 13.
[4] Lav XIV., Angelus, 14. prosinca 2025.
[5] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 12. studenoga 1961.
[6] Sveti Josemaría, Pismo od 24. ožujka 1931., br. 62.
[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 249.
[8] Benedikt XVI., Opća audijencija, 29. kolovoza 2012.
[9] Sveti Josemaría, Pismo od 24. ožujka 1930., br. 22.