- Isusova žeđ.
- Potreba Samarijanke.
MOŽDA je, nakon što je splasnulo uzbuđenje zbog oslobođenja iz ropstva, izraelski narod – mučen žeđu – počeo mrmljati protiv Mojsija: „Zašto si nas izveo iz Egipta da nas pustiš umrijeti od žeđi – nas, našu djecu i našu stoku?” (Izl 17,3). Iako su svjedočili Božjim čudesima, Njegova im je prisutnost postajala manje očitom, a s vremenom su ih obuzele sumnje: „Je li Gospodin među nama ili nije?” (Izl 17,17). Tražili su opipljiv dokaz koji bi ih umirio na njihovu putovanju; trebali su ojačati svoju vjeru. Gospodin je tada rekao Mojsiju da udari po stijeni iz koje će „poteći voda da narod može piti” (Izl 17,6).
U životu svakog čovjeka postoje teški trenuci. Voljeli bismo da se sve odvija bez neočekivanih događaja koji remete naše planove, no stvarnost nije takva. Poput izraelskog naroda, i mi možemo prolaziti kroz situacije u kojima se čini kao da se Bog povukao. Nalazimo se svladani vanjskim preprekama ili obuzeti nutarnjom tugom. Ipak, velika je utjeha znati da nijedna kušnja nije veća od Gospodinove snage. Koliko god snažna bila naša žeđ za mirom, spokojem ili sigurnošću, Bog nikada ne prestaje bdjeti nad svakim svojim djetetom. „Ponekad, kada sve krene suprotno od onoga što smo zamišljali, riječi nam spontano naviru na usne: 'Gospodine, sve se ruši – sve, baš sve!' To je trenutak da ispravimo svoj smjer: 'S Tobom ću sigurno kročiti naprijed, jer Ti si sama moja snaga: quia tu es, Deus, fortitudo mea'"[1].
Iako nije uvijek lako uočiti kako djeluje Providnost – osobito usred nevolje – Bog uvijek djeluje u nama. „Duhovna pustoš uzrokuje 'potresanje duše': kada je čovjek tužan, kao da se duša trese; to nas drži budnima, potiče budnost i poniznost te nas štiti od vjetrova hirovitosti. To su nezaobilazni uvjeti za napredak u životu – a time i u duhovnom životu”[2]. Iza svake kušnje skriva se nešto što nam Gospodin želi reći, baš kao što je žeđ omogućila Izraelcima da rastu u povjerenju prema Bogu.
POPUT izraelskog naroda, i Isus je iskusio žeđ. Nakon što je krenuo prema Galileji, morao je proći kroz Samariju. Dok su učenici otišli potražiti hranu, Gospodin – „umoran od puta” (Iv 4,6) – sjeo je pokraj zdenca. Približila se Samarijanka kako bi zahvatila vode, a on joj je rekao: „Daj mi piti” (Iv 4,7). Uslijedio je razgovor koji je promijenio život te žene.
Isus je bio umoran i žedan. Ipak, zanimljivo je primijetiti da se nigdje u izvještaju ne spominje da je doista popio vode. Kad su se učenici vratili s hranom, rekao im je: „Ja imam jesti hranu za koju vi ne znate... Vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,32.34). Suočen s osobom u potrebi, Bog nije mogao suspregnuti svoju žeđ – žeđ daleko veću od one tjelesne. Isus je svoj umor i glad mogao utažiti jedino naviještanjem svoga Evanđelja onima koje je susretao i tražio putem. Uostalom, to je bio upravo razlog njegova dolaska na zemlju. „Ta Isusova žeđ nije bila toliko žeđ za vodom, koliko žeđ za susretom s okorjelom dušom. Isus je trebao susresti Samarijanku kako bi joj otvorio srce: zatražio je od nje vode kako bi iznio na vidjelo žeđ koja je postojala u njoj”[3].
Često se možemo naći u situaciji sličnoj Isusovoj. Nakon napornog radnog dana umorni smo i čeznemo za zasluženim odmorom. Ipak, na putu kući susrećemo ljude kojima smo također potrebni: supružnika ili dijete koji zaslužuju našu punu pažnju i brigu, brata ili sestru kojima treba pomoć, prijatelja koji traži nekoga za razgovor... U tim trenucima možemo osjetiti opravdanu želju da zaštitimo znatan dio svoga osobnog vremena i prostora. Međutim, voda koja nas istinski zasićuje jest ljubav i služenje ljudima oko nas. Na taj nam način Isus daruje istinsku radost – radost koja izvire iz dijeljenja života s drugima[4].
U TOM razgovoru kraj zdenca, Samarijanka je prepoznala Isusa kao Mesiju. Stoga je, čim je to shvatila, „ostavila svoj vrč, otišla u grad i rekla ljudima: 'Dođite i vidite čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila. Nije li on možda Krist?'” (Iv 4, 28-29). Evanđelje nam dalje govori da su „mnogi Samarijanci iz toga grada povjerovali u njega zbog riječi te žene” (Iv 4, 39).
Nigdje ne čitamo da je Isus poticao Samarijanku da navijesti njegovu prisutnost; nije joj dao nikakvu izričitu uputu ni posebnu zadaću, kao što je to činio s drugim ljudima – počevši od apostola. Naviještanje onoga što je doživjela jednostavno je izviralo iz srca te žene. Osjećala je potrebu podijeliti sa svojim narodom čudo kojemu je upravo svjedočila, kao i mir koji proizlazi iz spoznaje da ju je Bog razumio kao nitko drugi na svijetu – te joj se, upravo zbog toga, približio: „Rekao mi je sve što sam učinila” (Iv 4, 39). Novi obzor koji joj je Isus otvorio potaknuo ju je da izađe i susretne ljude koje je poznavala. „Ideal ljubavi prema Bogu i prema drugima”, napisao je prelat Opusa Dei, „vodi nas k njegovanju prijateljstva s mnogim ljudima: mi ne samo da činimo apostolat, mi jesmo apostoli! Tako napreduje 'Crkva koja izlazi' – o kojoj Papa tako često govori – podsjećajući nas na važnost nježnosti, velikodušnosti i osobnog kontakta”[5].
U svakom slučaju, nije žena promijenila druge Samarijance. Ono što je učinila bilo je dovođenje Isusa svome narodu. A oni su, susrevši Učitelja iz Galileje, zamolili da ostane duže. „Tada su mnogi drugi povjerovali u njega zbog njegova propovijedanja. I rekli su ženi: 'Više ne vjerujemo zbog tvojih riječi; sami smo čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta'” (Iv 4, 41-42). To je poslanje apostola: dovesti ljude k Isusu i diskretno se povući u pozadinu. A to čini i naša Majka: „Isusu se uvijek dolazi – i Njemu se ’vraća’ – po Mariji”[6].
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 213.
[2] Franjo, audijencija, 16. studenog 2022.
[3] Franjo, Anđeo Gospodnji, 23. ožujka 2014.
[4] Usp. Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 591.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 14. veljače 2017., br. 9.
[6] Sveti Josemaría, Put, br. 495.