SVETKOVINE koje prate kraj vazmenoga vremena bliže se svršetku. Nakon Isusova Uzašašća na nebo slavili smo dolazak Duha Svetoga, a potom slavu Presvetoga Trojstva. Danas se naš žar preljeva radošću i zahvaljivanjem za stvarnu prisutnost Kristovu, za njegovo slavno Tijelo i Krv, u kruhu i vinu na oltaru. Od trinaestoga se stoljeća ovaj blagdan slavi kao izraz euharistijske vjere Crkve: „Hvali, Sione, Spasitelja, / vođu svoga, pastira / pjesmom, himnom proslavljaj. / Sve što možeš, smjelo hvali, / jer je veći no što hvale / dostojanstva njegova." Te je stihove napisao sveti Toma Akvinski u sekvenci Lauda Sion koja se koristi u današnjoj Misi. „Posebnu i novu danas / svetkovinu slavimo: / Onaj Kruh i Život pravi, / štono ga je sam postavi / Krist na svetoj večeri. / Nek se sve u srcu skladi: / radost čista, sklad u ladi, / svečan, dičan, svet je dan! / Nek se hvale glasi javno / s dušom čistom, srcem pravnim: / spomen slavni slavimo!"[1]
U ovim sakramentalnim prilikama — u kruhu i vinu — vidimo Boga koji se, u svojoj svemoći, daje nama potpuno i zauvijek. Njegova Pasha — otajstvo njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća — nije završila, nego „sudjeluje u Božjoj vječnosti pa tako nadilazi sva vremena, dok je u svima njima prisutna".[2] Bog se služi ovim jednostavnim darovima, načinjenima od pšenice i trsa, kako bi nam omogućio da u njima častimo samoga Krista. Sveti Josemaría vidio je u euharistiji čudo ljubavi koje traje zauvijek: „Ovo je uistinu kruh djece Božje. Isus, Prvorođenac Vječnoga Oca, nudi nam samoga sebe za hranu. A taj isti Isus, koji nas ovdje jača, čeka da nas u nebu primi kao svoje goste i subaštinike. Jer oni koji se hrane Kristom umrijet će zemaljskom smrću vremena, ali će živjeti vječno, budući da je Krist život vječni."[3]
PODAJTE im vi jesti (Lk 9,13), rekao je Isus svojim učenicima vidjevši gladno mnoštvo koje ga je slijedilo. Imali su samo pet kruhova i dvije ribe, a ipak „svi se nasitiše. I nakupiše se ostataka, dvanaest košara ulomaka" (Lk 9,17). To je čudo slika preobilja koje euharistija sadrži za naše živote, a ujedno upućuje i na poslanje apostola: da budu upravitelji te milosti. Isus „povjerava svojoj ljubljenoj Zaručnici, Crkvi, spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament ljubavi, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu u kojoj se blaguje Krist".[4]
Sveti Pavao govori nam o predaji koju je i sam primio: „Doista, ja od Gospodina primih što vam i predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ,Ovo je tijelo moje — za vas'" (1 Kor 11,23-24). Te riječi obuhvaćaju vjeru rane Crkve u žrtvu Jaganjca kojom se opraštaju grijesi, a ujedno prizivaju u sjećanje i manu kojom je Bog hranio izraelski narod na njegovu hodočašću kroz pustinju. Iako je riječ o žrtvi, slavi se u zahvaljivanju zbog obilnih plodova koji se iz nje crpe.
Pa ipak, prvi navještaj ovoga čuda od strane našega Gospodina nije bio dobro primljen: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta" (Iv 6,51). Te su riječi za mnoge bile sablazan, pa ih i danas ljudima može biti teško prihvatiti. „Euharistija i Križ kamen su spoticanja. Riječ je o istome otajstvu te ono nikada ne prestaje biti prigodom podjele. ,Da možda i vi ne kanite otići?' Gospodinovo pitanje odjekuje kroz vjekove kao ljubavlju ispunjen poziv da otkrijemo kako jedino on ima ,riječi života vječnoga' te da primiti u vjeri dar njegove euharistije znači primiti samoga Gospodina."[5]
Naš nas Gospodin u euharistiji sve sabire u svome Tijelu, te nas stoga pričest sjedinjuje s našom braćom i sestrama. „Dar Krista i njegova Duha koji primamo u euharistijskoj pričesti preobilno ispunja čežnju za bratskim jedinstvom duboko ukorijenjenu u ljudskome srcu; istodobno uzdiže iskustvo bratstva, već prisutno u našem zajedničkom dijeljenju iste euharistijske trpeze, do stupnja koji daleko nadilazi onaj jednostavnoga ljudskog iskustva zajedničkoga blagovanja."[6]
U MNOGIM prigodama Isus, sin Marijin, izlazi u susret ljudima. U Evanđelju vidimo, primjerice, kako naš Gospodin susreće Samarijanku na Sikarskome zdencu, kako susreće Zakeja ulazeći u Jerihon, kao i Bartimeja, koji iznenada čuje da Isus prolazi. Na sličan će način Isus danas na mnogim mjestima proći našim ulicama. Izlazi nam u susret kao što je činio dok je živio u ovome našem svijetu.
Ove su procesije radosna prigoda da mu se klanjamo kroza ljepotu pjesama, cvijeća i tamjana. Sva ljubav i pobožnost uložene u pripremu tih procesija čine nam se nedostatnima da izrazimo svoju zahvalnost našemu Bogu. No, osim tih izvanjskih gesta, možda je najbolji način da ga počastimo to da dopustimo Kristu da sve intenzivnije živi u našemu vlastitom životu. „Ako smo obnovljeni primanjem Tijela Gospodnjega, trebamo to i pokazati. Molimo da naše misli budu iskrene, pune mira, samodarivanja i služenja. Molimo da budemo istiniti i jasni u onome što govorimo — prava riječ u pravi čas — kako bismo tješili i pomagali te osobito donosili drugima svjetlo Božje. Molimo da naša djela budu dosljedna, djelotvorna i ispravna, tako da šire ,dobar miris Kristov', dozivajući njegov način postupanja."[7]
„Isuse, pastiru naš, hrano prava, / smiluj nam se, ti nas brani, / dobrim na zemlji nas hrani, / udijeli nam jednom dar: / da na nebu, bratska sva čeljad, / budemo ti sustolnici, / subaštinici, drugovi."[8] U euharistiji već ovdje na zemlji predokušavamo nebo. Ave verum corpus, natum de Maria Virgine. „Zdravo, pravo Tijelo, rođeno od Djevice Marije."[9]
[1] Sveti Toma Akvinski, Lauda Sion, Sekvenca.
[2] Katekizam Katoličke crkve, br. 1085.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 152
[4] Katekizam Katoličke crkve, br. 1323.
[5] Katekizam Katoličke crkve, br. 1336.
[6] Sveti Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, br. 24.
[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 156.
[8] Sveti Toma Akvinski, Lauda Sion, Sekvenca.
[9] Početak himna Ave verum.