- Dobar suprug i otac

- Donositi svjetlo Evanđelja u svako područje

- Junaštvo kovano iz dana u dan

SVETI TOMA MORE rodio se 1478. te umro kao mučenik 1535. godine. Ugledan pravnik i državnik, obnašao je razne javne službe, a 1529. postao je vrhovni kancelar Engleske. Svoju je pravnu i političku karijeru spajao s predanim proučavanjem humanističkih znanosti te se počeo smatrati jednom od najistaknutijih osoba renesanse. Erazmo Roterdamski, drugi slavni humanist toga doba, izrazio je prema njemu golemo divljenje: „Ako me velika ljubav prema njemu ne vara“, napisao je, „mislim da priroda nikada nije iskovala vještijega, dovitljivijega, opreznijega ni profinjenijega karaktera. On je najnježniji od prijatelja s kojim s velikim užitkom uživam dijeliti i ozbiljne i šaljive trenutke.“[1]

Toma More imao je obilne i zaokupljujuće obveze kako na sudovima tako i na kraljevskom dvoru. No svjestan da bi ga njegove profesionalne dužnosti mogle navesti da zanemari vlastiti dom, uvijek se trudio osigurati da najvažnije u njegovu životu bude to da bude dobar suprug i dobar otac. U pismu svojoj najstarijoj kćeri, napisanu tijekom putovanja koje ga je na neko vrijeme prisililo da bude daleko od kuće, napisao je: „Uvjeravam te da sam, prije nego što bih dopustio da moja djeca i obitelj pate zbog moga manjka brige, spreman potrošiti čitavo svoje bogatstvo te ostaviti posao i profesionalne obveze kako bih se posve posvetio vama.“[2]

Doista, učinio je sve što je mogao kako bi njegov dom uvijek bio mjesto sreće i, ujedno, malena „obiteljska škola“. I sâm Toma i dobro pripremljeni učitelji poučavali su humanističke i prirodoslovne discipline, zajedno s kršćanskim naukom, petero djece koja su ondje živjela. No u pismu jednomu od odgojitelja jasno je istaknuo što je u odgoju uistinu važno: „Bitno je u njima poticati krepostan život; učenje treba zauzimati tek drugo mjesto. Stoga neka proučavaju ono što ih vodi k tomu da budu vjerni Bogu, da ljube bližnjega, da budu skromni i da imaju kršćansku poniznost. Tada će postići milost dobra glasa i neće se plašiti pomisli na smrt jer će im srca biti ispunjena istinskom radošću.“[3]

SVETI JOSEMARÍA gajio je pobožnost prema svetomu Tomi Moreu. Godine 1954. imenovao ga je zagovornikom Opus Dei za odnose s građanskim vlastima. Tijekom svojih boravaka u Velikoj Britaniji između 1958. i 1962. često je odlazio moliti pred njegovim posmrtnim ostatcima u Canterburyju. Poticao je i jednoga od svojih sinova da napiše životopis o tom engleskom svecu, koji mu se činio izvrsnim primjerom laičke svetosti, postignute Božjom milošću usred svijeta i u suočavanju s kulturnim sukobima svoga doba.[4] Jer upravo su vjernici laici, obični kršćani, pozvani svjetlom Evanđelja obasjati svako područje društva: obitelj, radno mjesto, svijet kulture. Njihova je uloga „svjedočiti kako kršćanska vjera predstavlja jedini valjani odgovor na probleme i nade koje život postavlja svakomu čovjeku i društvu. To će biti moguće budu li vjernici laici znali u sebi nadvladati odvajanje Evanđelja od života, kako bi u svojim svakodnevnim djelatnostima u obitelji, na radu i u društvu ponovno prihvatili cjelovit pristup životu koji je posve ostvaren nadahnućem i snagom Evanđelja.“[5]

Sveti Toma More bio je uzoran kako u svojoj službi građanskomu društvu tako i u svom doprinosu produbljivanju kulture svoga vremena. I danas su kršćani pozvani truditi se preobraziti svijet, uvjereni da nam on pripada jer je naš dom i naša domovina. „Znajući da smo djeca Božja, koju je On pozvao, ne možemo se osjećati tuđincima u vlastitom domu. Ne možemo prolaziti ovim životom kao posjetitelji u stranoj zemlji niti hodati svojim ulicama sa strahom čovjeka koji gazi po nepoznatu tlu. Svijet je naš jer pripada našemu Ocu Bogu. Pozvani smo ljubiti ovaj svijet, a ne neki drugi u kojem mislimo da bismo se mogli osjećati ugodnije; trebamo ljubiti konkretne ljude oko sebe, u konkretnim izazovima koji su pred nama.“[6]

TOMA MORE je svakodnevno prisustvovao sv. misi . Nedjeljom je sudjelovao u zboru svoje župe. Unatoč svomu društvenom položaju nije očekivao nikakvu posebnu povlasticu od drugih članova zbora. Kad su neki velikaši primijetili da bi kralj mogao biti nezadovoljan time što njegov vrhovni kancelar ne nastoji da ga se u javnosti časti većim poštovanjem, Toma je odgovorio svojom oštroumnošću: „Nije mi moguće biti nemio svomu gospodaru kralju dok javno iskazujem počast Gospodaru svoga kralja.“[7] Ljubio je svoju domovinu i svoga kralja svim srcem. No Boga je ljubio iznad svega. Stoga, kad je došao tragičan trenutak u kojem je morao birati između vjernosti Kristu i pokoravanja zakonu koji je vrijeđao njegovu savjest, Toma More prigrlio je Božju volju bez ograde, znajući da su mu na kocki sredstva za život, pa čak i sam život.

Taj junački odgovor u izvanrednoj situaciji zapravo se kovao tijekom mnogih godina junaštva u svakodnevnom životu. Primjerice, sveti Toma nikada nije odlučivao ni o jednoj važnoj stvari a da toga dana prije nije primio Gospodina u svetoj pričesti. Utjecao se ustrajnoj molitvi s vjerom za sve svoje osobne i obiteljske potrebe. Bio je velikodušan i pažljiv prema svojim prijateljima te se brinuo za siromahe u svom susjedstvu. U svom osobnom životu bio je umjeren i strog prema sebi. Sve mu je to davalo „pouzdanu unutarnju snagu koja ga je podržavala u nevolji i pred licem smrti. Njegova je svetost zasjala u njegovu mučeništvu, ali bila je pripremljena čitavim životom rada posvećena Bogu i bližnjemu.“[8]

I mi smo pozvani od Boga živjeti svoj kršćanski poziv usred običnih situacija svakodnevnoga života. Ponekad ćemo se suočiti s poteškoćama u okruženju, uključujući zakone koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Tada je trenutak kada trebamo biti vjerni glasu Božjemu koji odzvanja u dubini naše savjesti.[9] „Upravo zbog svjedočanstva koje je dao, i po cijenu svoga života, o prvenstvu istine nad moći, sveti se Toma More časti kao neprolazan primjer moralne čestitosti“, napisao je sveti Ivan Pavao II. „I izvan Crkve, osobito među onima koji su odgovorni za sudbine naroda, priznat je kao izvor nadahnuća.“[10]

[1] Antonio Sicari, Ritratti di santi, sv. 1, str. 40.

[2] Andrés Vázquez de Prada, Sir Thomas More, str. 180-181.

[3] Mariano Fazio, Contracorriente… hacia la libertad, str. 15-16.

[4] Usp. Andrew Hegarty, „St. Thomas More as Intercessor of Opus Dei“, u: Studia et Documenta, br. 8 (2014.), str. 91-124. Digitalno izdanje na https://opusdei.org/en/article/st-thomas-more-as-intercessor-of-opus-dei-2/.

[5] Sveti Ivan Pavao II., Christifideles laici, br. 34.

[6] Fernando Ocáriz, In the Light of the Gospel, str. 84.

[7] Antonio Sicari, Ritratti di santi, sv. I, str. 40.

[8] Sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo kojim se Toma More proglašava zaštitnikom državnika i političara, 31. listopada 2000., br. 4.

[9] Usp. Gaudium et spes, br. 16.

[10] Sveti Ivan Pavao II., Apostolsko pismo kojim se Toma More proglašava zaštitnikom državnika i političara, 31. listopada 2000., br. 1.