- Crkva oslobođena susretom s Kristom
- Petar: slabost uz Božju snagu
- Pavao: srce bez pregrada
„To su oni koji su, živeći u tijelu, svojom krvlju zasadili Crkvu; pili su čašu Gospodnju i postali prijatelji Božji.“[1] Apostoli Petar i Pavao smatraju se „prvim stupovima“ kršćanstva. Sveti je Petar stijena na kojoj je Isus sagradio svoju Crkvu, a sveti je Pavao, svojim putovanjima i poslanicama, apostol sveopće Crkve. Obojica su svjedočanstvom svoga mučeništva potvrdila jedinstvo i univerzalnost novoga naroda Božjega.
Život obojice nije obilježen ponajprije njihovim vlastitim odlikama, nego njihovim osobnim susretom s Isusom. On ih je iscijelio i učinio apostolima. „Petar, ribar iz Galileje, bio je oslobođen prije svega od svoga osjećaja nedostatnosti i od svoga gorkog iskustva neuspjeha, zahvaljujući bezuvjetnoj Isusovoj ljubavi. Premda vješt ribar, često je usred noći okusio gorčinu razočaranja što ništa nije ulovio (usp. Lk 5, 5; Iv 21, 5) te je, gledajući svoje prazne mreže, bio u napasti da spremi vesla. Premda snažan i nagao, Petar je često popuštao strahu (usp. Mt 14, 30). Iako gorljiv učenik Gospodinov, nastavljao je razmišljati po svjetovnim mjerilima i tako nije uspijevao shvatiti ni prihvatiti smisao Kristova križa (usp. Mt 16, 22). Isus ga je ipak ljubio i bio je spreman riskirati s njim. Hrabrio je Petra da ne odustane, da još jednom baci svoje mreže, da hoda po vodi, da nađe snagu prihvatiti vlastitu krhkost, da Ga slijedi putem križa, da dade svoj život za svoju braću i sestre, da pase njegovo stado.“[2]
Pavao je pak bio oslobođen „od vjerskoga žara koji ga je bio učinio gorljivim braniteljem predaja njegovih otaca (usp. Gal 1, 14) i okrutnim progoniteljem kršćana“.[3] Njegovo strogo obdržavanje zakona i protivljenje Kristu zatvorili su njegovo srce božanskoj ljubavi. No nakon svoga obraćenja na putu za Damask zaputio se s gorljivošću onoga koji je „snažno okusio radost blizine Bogu“.[4] Njegov život, koji je možda bio usredotočen na ispunjavanje propisa, sada se temelji na tom osobnom susretu s Kristom. Petar i Pavao daju nam „sliku Crkve povjerene u naše ruke, a ipak vođene od Gospodina s vjernošću i nježnom ljubavlju. Jer On je taj koji vodi Crkvu. Crkve koja je slaba, a ipak nalazi snagu u Božjoj prisutnosti. Sliku Crkve oslobođene i sposobne ponuditi svijetu slobodu koju svijet sam sebi ne može dati.“[5]
ISUS je jednoga dana postavio svojim učenicima pitanje: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« (Mt 16, 13). I oni su počeli navoditi neka od imena koja su čuli u gradu: Ivan Krstitelj, Ilija, Jeremija, jedan od proroka… Tada je Isus zatražio osobniji odgovor: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« (Mt 16, 15). Ovaj se put nitko nije usudio išta reći. Osim Šimuna Petra, koji je odgovorio: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga« (Mt 16, 16).
I čuvši te riječi, Isus kaže Petru da će on biti stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. No ujedno jasno daje do znanja da Petrova snaga neće ovisiti o njegovim vlastitim odlikama: »to ti ne objavi tijelo i krv« (Mt 16, 17). Naprotiv, ona će se temeljiti na moći Boga Oca. Ubrzo nakon što je Petar nazvan stijenom, vidimo kako ga naš Gospodin kori, pošto je navijestio svoju muku: »Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). Ta suprotnost između Božjega dara i naših vlastitih ljudskih odlika obilježava život svetoga Petra, a i Crkve te svakoga od nas. Riječ je o napetosti između svjetla i snage koji dolaze od Boga i naše ljudske slabosti, koju jedino Božje djelovanje može preobraziti kada naiđe ponizno srce.
„Crkva nije zajednica savršenih, nego zajednica grešnika prisiljenih priznati svoju potrebu za Božjom ljubavlju, svoju potrebu da budu očišćeni po Kristovu Križu.“[6] Petar se nije iznenada promijenio u jedan dan. I dalje će u svom životu doživljavati i obilne Božje darove i vlastitu slabost. Takva je bila stijena na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu. Petar se neprestano sudarao s vlastitim manama, ali svoj je život usidrio u Kristovoj ljubavi.
SVETI PAVAO naziva se apostolom pogana, to jest svih onih koji nisu pripadali židovskom narodu. Onaj koji je tako marljivo progonio kršćane jer nisu obdržavali židovski zakon, je poslije naviještao Božje spasenje svim narodima. »Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim« (1 Kor 9, 22), napisao je Korinćanima. Božji su naumi uvijek mnogo veći od našega ljudskoga viđenja.
Ništa ne može odvojiti kršćanina od njegove subraće. Sve što je svetoga Pavla udaljavalo od drugih nestalo je kada je susreo našega Gospodina. „Taj je događaj proširio njegovo srce, otvorivši ga svima. Postao je sposoban upustiti se u širok dijalog sa svima.“[7] Kao što je rekao sveti Josemaría: „Ljudsko je srce obdareno golemim koeficijentom širenja. Kada ljubi, otvara se u krešendu naklonosti koji nadvladava sve pregrade. Ako ljubiš našega Gospodina, neće biti ni jednoga stvorenja koje ne bi našlo je mjesto u tvom srcu.“[8] To se dogodilo svetomu Pavlu kada je osobno susreo Krista.
Marija, Majka Crkve, želi vidjeti svu svoju djecu sjedinjenu. „Teško je gajiti pobožnost prema Gospi a ne osjećati se bliže drugim udovima Mističnoga tijela i sjedinjenije s njegovom vidljivom glavom, Papom.“[9] Poput Petra, Marija će nam pomoći da ne izgubimo nadu pred svojim nedostatcima i da živimo usidreni u stijeni koja je Bog. I, poput Pavla, proširit će naša srca kako bismo otkrili bratstvo koje nas sjedinjuje sa svim ljudima.
[1] Rimski misal, Ulazna pjesma, Svetkovina svetih Petra i Pavla.
[2] Franjo, Homilija, 29. lipnja 2021.
[3] Franjo, Homilija, 29. lipnja 2021.
[4] Sveti Josemaría, Zabilješke s obiteljskoga susreta, 25. kolovoza 1968.
[5] Franjo, Homilija, 29. lipnja 2021.
[6] Benedikt XVI., Homilija, 29. lipnja 2012.
[7] Benedikt XVI., Audijencija, 9. ožujka 2008.
[8] Sveti Josemaría, Križni put, Osma postaja, br. 5.
[9] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 139.