• Sveta Marta, Isusova prijateljica
• Znati da je Bog u našoj kući dok radimo
• Ispuniti svoj rad ljubavlju
SVAKI PUT kada je Isus prolazio pokraj sela u kojem su živjela Njegova tri prijatelja, osjetio bi potrebu posjetiti ih. Spontanost kojom evanđelist Luka pripovijeda ovaj prizor ističe duboko povjerenje između Gospodina i troje braće i sestara iz Betanije: Marte, Marije i Lazara. Nije bilo potrebno najavljivati Njegov dolazak niti se brinuti o donošenju dara. Isus je znao da je uvijek dobrodošao i da su Njegovi prijatelji sretni već zbog same Njegove prisutnosti i prilike da Mu iskažu svoju ljubav. Evanđelje nam kaže da je Marta primila Isusa kada je ušao u kuću. Lako je zamisliti njezino ganuće kada je vidjela Učitelja kako dolazi. No njezinu je radost pratio i stanovit nemir. Kao dobra domaćica Marta je željela da boravak njezina prijatelja bude što ugodniji, pa brzo prianja na posao. Dok On govori, Marta slijedi običaje svake domaćice: pruža Mu vodu da opere ruke, donosi malo ulja za pomazanje Njegove glave… Uz to čini sve moguće kako bi jelo bilo pripremljeno na vrijeme i kako ništa ne bi nedostajalo. Tako nastoji iskazati svoju ljubav prema Gospodinu.
No napor koji njezin posao iziskuje počinje je preplavljivati te postaje sve uznemirenija. Dok se Marta i dalje trudi posluživati, nameće joj se očit zaključak: kad bi joj sestra Marija pomagala, sve bi bilo mnogo lakše. No vidi Mariju kako sjedi do Gospodinovih nogu. Stoga se Marta odlučuje obratiti Isusu: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne« (Lk 10, 40). Marta je mogla tiho prići svojoj sestri, nastojeći ne privući pozornost, i zamoliti je za pomoć. Umjesto toga odlučila se otvoreno obratiti Učitelju, „čak osjećajući da ima pravo prigovoriti Isusu”.[1] No, na koncu, i to je samo još jedan znak njezina velikog povjerenja u Gospodina; pred dobrim prijateljem nema potrebe prikrivati ono što mislimo. Možemo moliti svetu Martu da nam pomogne da imamo tu istu prisnost s Isusom, da se pokažemo onakvima kakvi jesmo kada razgovaramo s Njim, pa makar to katkad bila prilika da nam Učitelj pokaže bolji način života.
ISUS na Martinu uzrujanost ne odgovara oštrim riječima. Poznaje njezinu dobru nakanu. Stoga, u znak osobite nježnosti, dvaput izgovara njezino ime: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti« (Lk 10, 41–42). Gospodin ne prekorava Martu zato što čini nešto pogrešno. Niti je poziva da sjedne do Njegovih nogu poput Marije i zaboravi na svoje dužnosti služenja drugima. Bez njezina truda, kako bi oni koji su Ga pratili mogli jesti i odmoriti se od puta? Promjena koju je tražio bila je ponajprije nutarnja. Pozvao je Martu da svoje poslove obavlja s drukčijim stavom. Marta je činila mnogo toga, ali je zaboravila ono najvažnije. Isus je bio u njezinoj kući, a ona možda nije slušala Njegove riječi.
Često se tijekom dana možemo osjećati preopterećenima poput Marte. Možda mislimo da nam posao ili obiteljske obveze onemogućuju da pronađemo vrijeme za razgovor s Bogom. No Isus ne predlaže da svoje dužnosti ostavimo po strani. Kao i Martu, poziva nas da Ga pronađemo upravo u tim poslovima, da svaki posao obavljamo znajući da je Gospodin uvijek u „kući” naše duše. Tako rad može postati neprekinut čin ljubavi, neprestani „volim Te” koji nadilazi ono što možemo ponavljati usnama ili mislima. „Nisu potrebne riječi”, rekao je sveti Josemaría, „jer se jezik ne umije izraziti. Razum se stišava. Ne razmišlja se: gleda se! A duša iznova izbija u pjesmu, u novu pjesmu, jer osjeća i zna da je čitavoga dana pod ljubećim Božjim pogledom.”[2]
NIJE SAM POSAO bio ono što je Martu odvraćalo od Isusa. Njezina sveta gorljivost da Mu pruži topao i okrepljujući doček na kraju ju je učinila napetom i uzrujanom jer nije mogla postići sve što je željela. Izgubila je iz vida cilj svih svojih postupaka. Možda je sva ta djela služenja obavljala kao što bi ih obavljala za bilo kojega drugoga gosta. No Isus je potiče da ne zaboravi ono što je uistinu važno: Bog je bio u njezinoj kući. Nije tek ispunjavala svoje dužnosti domaćice; nastojala je pomoći Gospodinu da se odmori. „Problem nije uvijek u prekomjernoj aktivnosti, nego prije u aktivnosti koja se loše provodi, bez prikladne motivacije, bez duhovnosti koja bi je prožimala i činila ugodnom. Zbog toga rad postaje zamorniji nego što je potrebno, a katkad dovodi čak i do bolesti. Daleko od zadovoljnog i sretnog umora, riječ je o napetom, teškom, nezadovoljavajućem i, na koncu, nepodnošljivom umoru.”[3]
Svi mi koji nastojimo pronaći Boga usred svijeta možemo imati isto iskustvo kao i Marta. U rukama imamo mnoge zadaće koje zahtijevaju našu pozornost i neprestani trud. Sve to, dakako, uzrokuje umor. No kada shvatimo da sav taj rad ima veći smisao nego što isprva naslućujemo, teže će nam taj umor oduzeti mir jer znamo da se naš uspjeh ne može mjeriti ljudskim mjerilima. U osobnom razgovoru s Bogom možemo iznova otkriti da je sve što činimo usmjereno rastu u ljubavi prema Njemu; da se brinemo za ovaj svijet jer je Njegov. Tako nećemo djelovati samo po inerciji ili zato što nam okolnosti tako nalažu, nego zato što nastojimo pronaći skrivenoga Boga u svemu što činimo. „Bez ljubavi čak i najvažnije djelatnosti gube vrijednost i ne donose radost. Bez dubokog smisla sve naše djelatnosti svode se na jalov i neuređen aktivizam. A tko nam, ako ne Isus Krist, daje Ljubav i Istinu?”[4] A koga možemo moliti da posreduje za nas u našem nastojanju da ljubimo Boga u svakodnevnom radu, ako ne našu Majku Mariju?
[1] Benedikt XVI., Angelus, 18. srpnja 2010.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 307.
[3] Franjo, Evangelii gaudium, br. 82.
[4] Benedikt XVI., Angelus, 18. srpnja 2010.