Razmatranje: subota 32. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset drugoga tjedna kroz godinu. Teme su: Isus nas potiče da u molitvi iznosimo prošnje; zagovor za one oko nas; molitva i vjera uzajamno se jačaju.


  • Isus nas potiče da u molitvi iznosimo prošnje
  • Zagovor za one oko nas
  • Molitva i vjera uzajamno se jačaju

PREMDA SE katkad može činiti teškim pomiriti ideju savršenoga, sveznajućeg Boga s Njegovom spremnošću da se dade ganuti našim molbama, Isus je u današnjem evanđelju jasan: Bog cijeni naše molitve. Sam Krist kazuje prispodobu o tome kako valja svagda moliti i nikada ne sustati. Rekao je: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?« (Lk 18, 1-7).

Prispodoba donosi živopisan kontrast između nepravednoga suca i ustrajne udovice. Ako čak i netko poput ovoga suca, usprkos svojem opiranju, popušta pred ustrajnim navaljivanjem udovice, kako naša ustrajna molitva ne bi bila djelotvorna? Kada molimo, sluša nas naš Bog Otac, koji nas beskrajno ljubi i želi naše dobro više nego mi sami.

Kada otkrijemo Božju ljubav, »razumijemo se da svaka potreba može postati predmetom prošnje. Krist koji je sve preuzeo da bi sve otkupio, proslavljen je molbama koje upravljamo Ocu u njegovo Ime. (usp. Iv 14, 13). Iz te sigurnosti Jakov i Pavao potiču na molitvu u svakoj prilici (usp. Ef 5, 20; Fil 4, 6-7; Kol 3, 16-17; 1 Sol 5, 17-18)«.[1] Molitvom priznajemo Božju moć, dobrotu i milosrđe. A prvi je plod molitve to što nas približava Bogu, pomažući nam prihvatiti Njegovu volju dok se s njom potpuno ne suobličimo, čak i ako je ne razumijemo uvijek do kraja.


ŽIVOT SVETOGA Josemaríje, kao i život mnogih svetaca, primjer je ustrajnosti u molitvi. »Vrlo sam tvrdoglav… Aragonac sam«, rekao je jednom prigodom, duhovito podsjećajući na osobinu koja se često pripisuje ljudima iz njegova kraja Španjolske. »Ta osobina, primijenjena na nadnaravne stvari, nije mana nego snaga: u svojem unutarnjem životu trebamo biti ustrajni.«[2] Kada bi se u životu Crkve ili Djela pojavile teškoće ili nove potrebe – a pojavljivale su se neprestano – poticao je svoje kćeri i sinove da mole s vjerom, ne gubeći srčanost: »Jedina je metoda ustrajnost. Molite, molite, molite! Zar ne vidite što ja činim? Nastojim živjeti taj isti duh. Kada nešto želim, potaknem svu svoju djecu da mole za to i tražim od njih da prikazuju svoje pričesti, svoju krunicu, vrlo mnoga mrtvljenja, tisuće strelovitih molitava… Ako svatko od nas osobno ustraje, Gospodin Bog dat će nam sva sredstva koja trebamo da bismo bili djelotvorni u širenju Njegova kraljevstva na zemlji.«[3]

»Molitva prošnje izraz je srca koje se uzda u Boga i uviđa da samo od sebe ne može ništa. Život vjernoga Božjeg naroda obilježen je neprestanom prošnjom rođenom iz ljubavi pune vjere i velikoga pouzdanja. Nemojmo umanjivati vrijednost molitve prošnje, koja tako često smiruje naša srca i pomaže nam ustrajati u nadi. Zagovorna molitva ima osobitu vrijednost, jer je čin pouzdanja u Boga i ujedno izraz ljubavi prema bližnjemu. Ima onih koji na temelju jednostrane duhovnosti misle da bi molitva trebala biti čisto kontempliranje Boga, bez ikakve rastresenosti, kao da su imena i lica drugih nekakav uljez kojega se valja kloniti. Naprotiv, naša će molitva biti Bogu ugodnija i djelotvornija za naš rast u svetosti ako u njoj zagovorom nastojimo živjeti dvostruku zapovijed koju nam je Isus ostavio. Zagovorna molitva izraz je naše bratske brige za druge, jer njome možemo obuhvatiti njihove živote, njihove najdublje nevolje i njihove najljepše snove. Na one koji se velikodušno posvećuju zagovornoj molitvi možemo primijeniti riječi Svetoga pisma: ‘Ovo je ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod’ (2 Mak 15, 14).«[4]


»KAD SIN Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18, 8). Isus zaključuje svoju prispodobu o potrebi molitve pitanjem koje ističe tijesnu povezanost vjere i molitve. »Moramo vjerovati da bismo mogli moliti«, rekao je sveti Augustin, »i moramo moliti da nam ne bi ponestalo vjere, koja je početak molitve. Vjera širi molitvu, a molitva, šireći se, jača vjeru.«[5]

I u svojem osobnom životu i na putu Crkve kroz ljudsku povijest možemo biti sigurni da će »svjetiljka vjere uvijek gorjeti na zemlji dokle god bude ulja molitve«.[6] Pojedinačni ili zajednički uspjesi i neuspjesi od relativne su važnosti, jer je bit Evanđelja nešto drugo: »Evanđelje nije obećanje lakoga uspjeha. Ono nikomu ne obećava udoban život. Ono postavlja zahtjeve i u isto je vrijeme veliko obećanje – obećanje vječnoga života čovjeku podložnu zakonu smrti i obećanje pobjede po vjeri čovjeku podložnu mnogim kušnjama i porazima.«[7]

Moramo neprestano moliti, razgovarajući s Gospodinom »kao što se govori s bratom, s prijateljem, s ocem: s punim pouzdanjem. Reci Mu: Gospodine, Ti si sva Veličina, sva Dobrota, sve Milosrđe. Znam da me slušaš! Zato sam tako zaljubljen u Tebe, sa svom grubošću svojega ponašanja, sa svojim jadnim rukama uprljanima prašinom puta.«[8] Marija je naša učiteljica molitve jer su njezine misli uvijek bile uz njezina Sina. »Gle kako moli svoga Sina u Kani. I kako je uporna, bez obeshrabrenja, ustrajno! I kako uspijeva.«[9]


[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2633.

[2] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 16. lipnja 1974.

[3] Sveti Josemaría, razmatranje, 4. ožujka 1960.

[4] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 154.

[5] Sv. Augustin, Govor 115, 1.

[6] Franjo, audijencija, 14. travnja 2021.

[7] Sveti Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, „Manjina do godine 2000.“

[8] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, „Molitva djece Božje“, br. 17.

[9] Sveti Josemaría, Put, br. 502.