- Sloboda neprianjanja uz zemaljska dobra
- Nenavezanost nas podsjeća da sve pripada Bogu
- Zahvalnost za ono što imamo
»NIJEDAN SLUGA ne može služiti dvojici gospodara«, kaže nam Isus u današnjem evanđelju (Lk 16, 13). To su jasne i precizne riječi koje ne ostavljaju mjesta dvosmislenosti. Tko želi biti Kristov učenik, nastoji da ga zemaljska dobra ne odvrate od pravoga središta njegova života. »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu«, nastavlja Isus (Lk 16, 13). Želimo moliti Duha Svetoga da nam pomogne razumjeti poziv koji nam upućuje. Božje kraljevanje i vladavina novca vrlo su različiti: prvo primamo i ono nas otvara drugima, dok nas drugo – kroz pohlepu, prekomjernu želju za stvarima, oslanjanje samo na bogatstvo i druge obmane – vara i zatvara u nas same.
Neposredan, ali prolazan učinak prianjanja srca uz zemaljska dobra jest samodostatnost. Kada postignemo ono što smo željeli, doživljavamo trenutke površne, ali očite slave. Ti su trenuci često nabijeni osjećajima. Postupno nas, međutim, to utočište zarobljava. Ta dobra ne mogu prodrijeti u naše srce; ne mogu ga nahraniti. Mogu ga privremeno umrtviti, ali prije ili poslije budimo se u samoći. Ona možda nisu sama po sebi zla, no ako ih pretvorimo u male idole, preuzimaju vlast nad našim životom. Nasljedovanje Isusa uključuje življenje krjeposti nenavezanosti, uživanje u skladnoj upotrebi stvari koje nas okružuju. Učimo da „kršćansko učeništvo podrazumijeva odluku da ne gomilamo zemaljska blaga, koja daju privid sigurnosti koja je zapravo krhka i prolazna. Ono traži spremnost da se oslobodimo svega što nas priječi u postizanju istinske sreće i blaženstva, kako bismo prepoznali ono što je trajno, što nitko i ništa ne može uništiti (usp. Mt 6, 19-20).”[1]
Duša koja živi bez navezanosti na stvari, ne predajući im svoju sreću, obogaćuje se Božjim bogatstvom, ljubavlju i mirom. Ne treba joj ništa, jer ima sve. Kada se služi materijalnim dobrima, vremenom ili talentima, postupa s njima kao s darovima, sa zahvalnošću priznajući da ima ono što joj je potrebno, jer u Bogu sve pripada nama. Ne prisvajajući i ne gomilajući dobra, nenavezana duša u njima još više uživa.
MOŽEMO MOLITI Isusa da nas nauči umijeću povjeravanja Njegovoj skrbi. U drugom je trenutku svoga naučavanja pozvao slušatelje da promotre ljiljane i ptice, kojima nikada ne nedostaje hrane ni odjeće jer, na svoj način, žive od Boga (usp. Mt 6, 25-33). „Dovoljno Mu je malo ljubavi da obilno izlije svoju milost na dušu svoga prijatelja.”[2] Zadovoljava se s malo nježnosti i obasipa nas svojim bogatstvima. „Malo cijeni ono što daješ”, savjetuje sveta Terezija Avilska, „jer primaš tako mnogo.”[3]
Isus svakomu daje sposobnost uživati u krjeposti nenavezanosti, koja nas podsjeća da je sve Božje. Svatko će je od nas živjeti u svojim okolnostima, bilo u obilju bilo u oskudici. Naša je konkretna situacija najbolja za pouzdanje u Boga. Kada nas muče neizvjesnost, sumnja ili strah, možemo Ga moliti da nas uvjeri kako radost ne ovisi o tome imamo li mnogo ili malo. Možemo usvojiti uvjerenje da nam „za postizanje sreće nije potreban lagodan život nego zaljubljeno srce”.[4]
„Božji se naumi ne podudaraju s ljudskima; oni su beskrajno bolji, ali ljudskom umu često neshvatljivi. [...] Zacijelo ne smijemo pasivno čekati ono što nam On šalje, nego surađivati s Njim u dovršenju djela koje je u nama započeo. Moramo revno tražiti najprije ono nebesko. To mora biti na prvome mjestu, kao što je Isus rekao: »Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu« (Mt 6, 33). Ostale stvari ne smiju biti predmet pretjerane brige, jer naš nebeski Otac zna što nam je potrebno.”[5]
JEDAN OD putova kršćanske nenavezanosti – koja je ujedno „navezanost” na ono što uistinu želimo – jest zahvalnost. Kada ljubav koju želimo primiti ne uzimamo zdravo za gotovo, učimo biti otvoreni za nju u kojem se god obliku očitovala. Slično tome, kada se odreknemo siromašnih sigurnosti koje nam nude materijalna dobra ili čak stvorenja, otkrivamo tisuću načina na koje su nam drugi iskazivali svoju jednostavnu ljubav.
Dana 28. veljače 1964. sveti je Josemaría ušao u svoju sobu i iznenadio se ugledavši prekrivač na svome krevetu, koji je inače bio nepokriven. Dva dana poslije pozvao je jednu od svojih kćeri da joj zahvali: „Hvala ti, kćeri moja, i Bog te blagoslovio. Kako sam se samo iznenadio kad sam neki dan ušao u svoju sobu. Nisam mogao vjerovati svojim očima, pa sam si rekao: ‘Josemaría, ala si se obogatio!’ U trideset i šest godina prvi put imam prekrivač. Znaš da već godinama nastojim biti posljednji.”[6]
„Život svake osobe, a osobito svakoga kršćanina, trebao bi biti obilježen stavom zahvaljivanja [...]. To je ‘euharistijski’ stav koji daje mir i sigurnost u vremenima kušnje, oslobađa od svake sebične i individualističke sklonosti te nas čini poslušnima volji Svevišnjega, čak i u pogledu teških moralnih zahtjeva [...]. Zahvalnost znači vjerovati, ljubiti, darivati… i to činiti s radošću i velikodušnošću!”[7] Molimo Gospu, koja je sa zahvalnošću primila sve darove kojima ju je Bog obasuo, za hrabrost da ne prianjamo uz zemaljske stvari, nego da se uzdamo u našega nebeskog Oca.
[1] Franjo, poruka, 14. studenoga 2021.
[2] Sveti Josemaría, Križni put, V. postaja.
[3] Sv. Terezija Avilska, Put savršenosti, 33, 2.
[4] Sveti Josemaría, Brazda, br. 795.
[5] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 24. ožujka 1999.
[6] Sveti Josemaría, citirano u: A. Vázquez de Prada, The Founder of Opus Dei, svezak III., Scepter, New York 2005., str. 218.
[7] Sveti Ivan Pavao II., homilija, 9. studenoga 1980.