• Božji je zakon za naše dobro
• Sloboda ispunjavanja dužnosti
• Dan sjećanja

ISUS JE u svojem propovijedanju predlagao nov način gledanja na stvarnost. Neki su farizeji bili zaokupljeni samo strogim obdržavanjem propisa, kojih je bivalo sve više. Nasuprot tomu, Krist je u središte svoje poruke stavio ljubav prema Bogu, koja vodi našem dobru. Uostalom, to je i bila svrha zakona koji je Bog dao Mojsiju: pomoći ljudima da žive tako da budu sretni. Židovske su vlasti, međutim, uspostavile toliko propisa da se izvorna nakana božanskih zapovijedi zamračila. Njima je najvažnije bilo slijediti ih doslovno; nisu vidjeli nikakve potrebe tražiti dobro koje one donose njihovim životima.

Zato je većina Izraelaca željno slušala Isusovu radosnu vijest. Možda su naslućivali da Njegove riječi sadrže oslobađajuću poruku koja odgovara na njihove najdublje brige. Farizeji su, međutim, odbijali prihvatiti tu poruku i tražili su priliku da Ga optuže za kršenje božanskoga zakona. Jedne subote, dok je Isus blagovao u kući nekog farizejskog prvaka, »evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest« (Lk 14, 2). Prizor je možda čak bio namješten kako bi Učitelja doveli u nezgodan položaj: ako ozdravi čovjeka, mogli bi Ga prokazati da ne poštuje subotu; ako ne učini ništa, to bi učvrstilo njihova uvjerenja o suboti.

Isusovo je razmišljanje bilo jednostavno. »Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?«, upitao ih je. Kad nisu odgovorili, pristupio je bolesniku, izliječio ga i otpustio. Zatim je postavio drugo pitanje: »Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotnji?« (Lk 14, 3-5). Isusova pitanja jasno pokazuju da shvaćanje zakona kakvo su imale vlasti nije dolazilo od Boga jer je zanemarivalo dobro ljudi. Nasuprot tomu, privlačnost Kristove poruke leži u tome što je Njemu silno stalo da nas usreći. „Cjelokupni Isusov život, Njegov način ophođenja sa siromasima, Njegovi postupci, Njegova dosljednost, Njegova jednostavna svakodnevna velikodušnost i konačno Njegovo potpuno sebedarje — sve je to dragocjeno i objavljuje otajstvo Njegova božanskog života. [...] Katkad gubimo oduševljenje za poslanje jer zaboravljamo da Evanđelje odgovara na naše najdublje potrebe, budući da smo stvoreni za ono što nam Evanđelje nudi: za prijateljstvo s Isusom i ljubav prema braći i sestrama. Uspijemo li prikladno i lijepo izraziti bitni sadržaj Evanđelja, ta će poruka zasigurno progovoriti najdubljim čežnjama ljudskih srdaca.”^[1]

ISUS NE odbacuje zakon. Štoviše, kad Ga je bogati mladić upitao što mu je činiti da baštini život vječni, Isus je uputio na zapovijedi (usp. Mk 10, 18). Ispunjavanje tih zapovijedi temelj je naše vlastite sreće. Težiti životu bez ikakvih obveza, osim što bi bilo posve nerealno, ne bi jamčilo sretan život: našim bi djelima nedostajala ona šira svrha koja životu daje smisao. Štoviše, takav bi pristup na kraju stvorio niz prisila koje čovjek nije sam izabrao. „Često se”, podsjeća nas prelat Opusa Dei, „teži nekoj iluzornoj slobodi bez granica, kao da je ona konačni cilj napretka. I nerijetko s bolju gledamo kako ta težnja ide ruku pod ruku s mnogim oblicima ugnjetavanja i prividnih sloboda koje su u stvarnosti samo lanci koji porobljavaju.”^[2]

Ponašanje farizeja u ovom prizoru, međutim, pokazuje da su njihovi životi bili svedeni na puko slijeđenje pravila. Svoju sreću nisu polagali u Boga, nego u sigurnost i zadovoljstvo koje su osjećali izvršavajući svoje propise, bez obzira na njihov smisao. Štoviše, spasenje su smatrali nagradom za svoja dobra djela, a ne Božjim darom. Isus nas, naprotiv, poziva da otkrijemo pravi smisao božanskoga zakona. Tako obdržavanje zapovijedi nećemo doživljavati kao nešto proizvoljno i nama strano, nego kao odgovor na Božju ljubav koja je u ishodištu našega postojanja. Sveti Josemaría napisao je: „Kako je velika ova istina koja otvara put slobodi i daje joj smisao kroz cijeli naš život! Sažet ću vam je s radošću i sigurnošću koje izviru iz spoznaje da postoji tijesan odnos između Boga i Njegovih stvorenja. To je spoznaja da smo izišli iz Božjih ruku, da nas Presveto Trojstvo gleda s osobitom naklonošću, da smo djeca tako divnoga Oca. Molim svojega Gospodina da nam pomogne odlučiti se uzeti tu istinu k srcu i o njoj razmišljati iz dana u dan; samo tako postupat ćemo kao slobodni ljudi.”^[3] Poput obveza rasutih po našim danima, zapovijedi — kad ih ispunjavamo iz ljubavi prema Bogu i drugima — označuju put prema sreći na zemlji i na nebu.

IZVORNI SMISAO zapovijedi o subotnjem danu bio se zamračio. Ta je zapovijed bila odjek Božjega počinka pri stvaranju svijeta: »Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji« (Izl 20, 11). Bila je i podsjetnik na izbavljenje Izraela iz egipatskoga ropstva: »Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji« (Pnz 5, 15). “Bog je Izraelu povjerio subotu da je poštuje u znak vječnog Saveza. Subota je za Gospodina; sveto je pridržana na hvalu Boga, njegova stvoriteljskog djela i njegovih spasiteljskih čina u prilog Izraela”.^[4] Kršćanska subota postala je nedjelja, dan u koji je Isus uskrsnuo od mrtvih. Taj je događaj predstavljao puno ostvarenje židovske subote jer „označuje novo stvaranje”^[5] koje nas je oslobodilo ropstva grijeha.

I židovska subota i kršćanska nedjelja upućuju na trenutke povijesti toliko značajne da ih vrijedi proživljavati svakoga tjedna. Pomažu nam sjetiti se odakle dolazimo i koji izvor našim životima daje smisao i sjedinjuje nas s drugima. „Sjećanje je ono što narod čini snažnim, jer se osjeća ukorijenjenim u jedan hod, ukorijenjenim u jednu povijest, ukorijenjenim u jedan narod. Sjećanje nam pomaže shvatiti da nismo sami, da smo narod: narod s poviješću, s prošlošću, sa životom.”^[6] U tom smislu, „sudjelovanje u zajedničkom euharistijskom slavlju dana Gospodnjega svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoče svoje zajedništvo u vjeri i ljubavi. Istodobno svjedoče Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge učvršćuju uz potporu Duha Svetoga.”^[7] Gospa nam može pomoći njegovati želju da se svake nedjelje spominjemo novoga života koji nam je darovao njezin Sin i koji nas sjedinjuje s našom braćom i sestrama u vjeri.

^[1] Franjo, Evangelii gaudium, br. 265.

^[2] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 1.

^[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 26.

^[4] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2171.

^[5] Isto, br. 2174.

^[6] Franjo, homilija, 2. studenoga 2018.

^[7] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2182.