• Isus uvijek ispravlja iz ljubavi
• Ljubiti tuđe mane
• Jedan od plodova prijateljstva

EVANĐELJA NAM pokazuju više prigoda u kojima je Isus nekoga ispravio. Jedna se od njih dogodila kada neka žena iz mnoštva povika: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11, 27-28).

Sveti Josemaría govorio je da je »bratska opomena dio Božjega pogleda, Njegove ljubeće Providnosti«.^[1] Isus je ispravio tu ženu jer ju je želio dovesti do pune istine. »Bratska se opomena rađa iz ljubavi«, istaknuo je mons. Fernando Ocáriz; »ona pokazuje da želimo da drugi budu sve sretniji.«^[2] Stoga se naša briga za druge ne bi smjela svoditi na prosuđivanje jesu li se držali određenoga pravila, nego bi trebala težiti tomu da ih gledamo kao što ih gleda Isus. On ljude promatra pogledom koji se ne zaustavlja na nevažnim pojedinostima; Njegov je pogled pun nade i seže daleko. Kristova opomena izvire iz osobne ljubavi prema drugima, iz Njegove želje za njihovom srećom, a ne iz potrebe za održavanjem izvanjskoga reda.

»Uvijek će biti potrebe za pogledom koji ljubi i opominje, koji poznaje i razumije, koji razlučuje i oprašta (usp. Lk 22, 61), kao što je Bog činio i čini sa svakim od nas.«^[3] Bratska opomena nije nešto nametnuto odozgo, kao da bismo drugoga imali čemu poučavati; riječ je prije o tome da se približimo drugoj osobi kako bismo je razumjeli i pratili u njezinoj želji za svetošću. Po bratskoj opomeni ljudi oko nas znaju da u svojoj borbi nisu sami i da mogu računati na našu potporu.

»KADA ČINIŠ bratsku opomenu, moraš ljubiti mane svoje braće«, govorio je sveti Josemaría.^[4] Srce koje ljubi zna prijeći preko onoga što doživljavamo kao tuđe mane. Dakako, dat ćemo sve od sebe da drugima pomognemo da ih nadvladaju, ali to neće uvijek biti moguće i stvari se neće promijeniti preko noći. Učiti ljubiti te mane uvodi nas u logiku božanske ljubavi: Isus prihvaća naše vrline i slabosti, ljubeći nas bezuvjetno.

»Vrhovno pravilo bratske opomene jest ljubav: htjeti dobro svoje braće i sestara. Riječ je o tome da probleme drugih, mane drugih, podnosimo u tišini molitve, kako bismo pronašli pravi način da im pomognemo da se poprave.«^[5] To znači poštovati slobodu svake osobe, čineći našu ljubav sličnijom Božjoj. Pomagati bratu ili sestri na njihovu putu prema svetosti nalik je toplomu, strpljivomu bdjenju u kojem iščekujemo Božje djelovanje. To nije hladan nadzor. Tko želi pomoći, ne zaokuplja se tek izvanjskim pitanjima; ono što se događa promatra u svjetlu želje drugoga za svetošću, izuvajući obuću jer stoji na svetom tlu (usp. Izl 3, 5).

Prije nego što ispravimo ljude oko sebe, može nam biti korisno prisjetiti se i Kristovih riječi: »izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!« (Mt 7, 5). Ne prestajući se truditi pomagati drugima, najbolji način da ih potaknemo da postanu sveti možda je naša vlastita svetost. Kada netko u drugoj osobi prepozna bonus odor Christi, »dobar miris Kristov«, to ga privlači prema životu prijateljstva s Bogom i stvara ozračje pogodno za opomenu, u pouzdanju da smo djeca istoga Oca.

AUTENTIČNO I plodonosno prakticiranje bratske opomene obično zahtijeva blizinu i istinsko zanimanje za život druge osobe. Opominjati nekoga koga ne poznajemo dobro često je promašen pristup i nerijetko nepravedan. Drugim riječima, povrh onoga što treba ispraviti, dobro je imati odnos istinskoga uzajamnog prijateljstva, u kojem se ljubav pokazala na mnoge načine (djela služenja, zajedničko vrijeme, podijeljene brige...). Želja da se drugoj osobi pomogne na njezinu putu prema svetosti javlja se spontano kao još jedan izraz toga prijateljstva. Tako možemo blago ući u njezino srce, ne narušavajući njezinu privatnost i uvijek nastojeći razumjeti njezinu situaciju.

Taj će nam kontekst pomoći i da razumijemo reakcije drugih kada ih se opomene. Temperamenti nas čine međusobno vrlo različitima, a sveti Josemaría smatrao ih je dijelom »vrlo raznolikoga brojnika« ljudi u Opusu Dei i u Crkvi. Nekima čak i najblaže riječi mogu zazvučati kao kritika. Drugi pak mogu osjetiti manjak zanimanja ako riječi nisu posve jasne. U svakom slučaju, uz blizinu prijateljstva svi u bratskoj opomeni otkrivamo gestu odanosti.

Utemeljitelj Opusa Dei govorio je da mi »nikada ne dopuštamo da se [brata] kritizira iza leđa. A neugodne stvari kažemo tek tako, jednostavno i s ljubavlju, da bi ih mogao ispraviti«.^[6] Možemo moliti Mariju da nam pomogne gledati svoju braću i sestre njezinim majčinskim očima, kako bismo jedni drugima govorili s ljubavlju, blagošću i odanošću.

^[1] Biskup Javier Echevarría, Memoria del Beato Josemaría Escrivá, str. 127.

^[2] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 1. studenoga 2019., br. 16.

^[3] Benedikt XVI., poruka za korizmu 2012., br. 1.

^[4] Sveti Josemaría, zabilješke s obiteljskoga susreta, 18. listopada 1972.

^[5] Franjo, audijencija, 3. studenoga 2021.

^[6] Sveti Josemaría, zabilješke s obiteljskoga susreta, 21. svibnja 1970.