• Divljenje Kristu i kontemplacija
• Križ je uvijek blizu
• Živjeti u dijalogu s Bogom

EVANĐELIST SVETI Luka kaže nam da su se »svi divili svemu što je [Isus] činio« (Lk 9, 43). Nije teško zamisliti zašto su tako reagirali. S jedne strane, govorio je s vlašću i Njegova je karizma privlačila mnoštva. No Njegov nauk nisu bile puke riječi; pratila su ga djela. Isusova su čudesa potvrđivala Njegovo božansko podrijetlo, a Njegov je način života odražavao Božje milosrđe. Nitko tko je vidio Isusa nije mogao ostati ravnodušan pred bogatstvom Njegove osobnosti i blagom Njegovih riječi.

Isus i na nas ostavlja jednako dubok dojam kao i na svoje prve sljedbenike. Taj nam se osjećaj, po Božjoj milosti, kadšto vraća, no željeli bismo da bude uvijek prisutan u našem životu. Diviti se znači gledati ono što ljubimo svježim očima, jer svaka ljubav ima u sebi nešto od novosti. Zaljubljena se osoba nikada ne umara promatrati ljubljenoga, ne iz znatiželje, nego zato što želimo i dalje otkrivati sve njegovo bogatstvo. Upravo se u tome sastoji kontemplativni život: znamo da je Isus blizu i nikada se ne umaramo ulaziti u Njegovo otajstvo.

Kao i svaki odnos, život molitve jest put kojim se napreduje malo-pomalo. „Najprije jedan kratki zaziv, pa drugi, pa treći... dok se sav taj žar ne učini nedostatnim, jer su riječi presiromašne...”^[1] Naš je cilj prepustiti se u Njegove ruke, dopustiti Mu da osvoji naše srce, „gledajući Boga bez potrebe za odmorom i bez osjećaja umora. Počinjemo živjeti kao zatočenici, kao zarobljenici. I dok što savršenije možemo (sa svim svojim pogreškama i ograničenjima) obavljamo zadaće koje nam nameću naš položaj i naše dužnosti, duša naša čezne pobjeći. Privlači je Bog kao što magnet privlači željezo.”^[2]

MOŽDA NAS iznenađuje Isusova reakcija na divljenje ljudi. Umjesto da uživa u njihovu zadivljenju, On im počinje govoriti o križu, kao da želi pokazati da se istinska kontemplacija ne može odvojiti od unutarnjega čišćenja: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke« (Lk 9, 44).

Uvijek iznova Krist ustraje na tome da se „vjera ne može svesti na zaslađivač koji život čini ugodnijim”.^[3] Možda su neki od ljudi koji su slijedili Isusa to činili u nadi da će im On zajamčiti udobniji život ili jednostavno zato da se osjete dijelom skupine koju vodi glasoviti prorok. Ali to nije bila Kristova poruka: prava je ljubav nerazdvojiva od istine, od stvarnosti, i ne može zanemariti patnju. „Ali nemoj zaboraviti da biti s Isusom sasvim sigurno znači naići na Njegov križ”, upozorava nas sveti Josemaría. „Kada se prepustimo u Božje ruke, On često dopušta da okusimo bol, samoću, protivljenja, klevete, ogovaranja, poruge, iznutra i izvana. Jer nas želi suobličiti svojoj slici i prilici.”^[4]

Kontemplirati Kristovo lice i pronicati u otajstvo Njegove ljubavi znači otkrivati poruku Njegovih rana i otvarati se boli Njegova srca, koje nosi sve ljude koji pate oko nas. Zato kontemplativna molitva, koja je „dah duše i života”,^[5] zahtijeva unutarnje mrtvljenje: vedru i odlučnu borbu da svoja osjetila držimo slobodnima kako bismo ih usmjerili na Isusa i sve proživljavali kao On. Ako nas naša molitva sjedinjuje s Kristom, sjedinit će nas i s problemima svijeta, tako da ih gledamo iz Božje perspektive.

»ALI ONI ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše« (Lk 9, 45). Mnoštvo koje je okruživalo Isusa bilo je zbunjeno kad Ga je čulo govoriti o križu. Nisu mogli razumjeti zašto bi netko tko je pokazao tako veliku moć, čak i sposobnost uskrisiti mrtve, govorio o svojem bolnom svršetku. Zbunjivalo ih je slušati Ga kako govori o porazu usred slavlja. Njegove su se riječi činile neprimjerenima u ozračju radosti i nade.

Međutim, umjesto da svoju zbunjenost iznesu pred Isusa, ljudi su se bojali »upitati ga o tome« (Lk 9, 45). Divljenje koje su osjećali prema Isusu često se pokazivalo mješavinom površna poznavanja i strahopoštovanja. Pa ipak, Isus ih poziva da se pobrinu da njihova kontemplacija ne bude tek dojam prolaznoga trenutka, privremena emocija, nego nešto što može iznjedriti duboku promjenu u njihovu životu. Nudi im spoznaju da čitavo njihovo postojanje može biti dijalog s Bogom.

Sjedinjenje našega srca s Kristovim omogućuje nam promatrati svijet novim očima. Otkrivamo, čak i u sjenama povijesti i vlastite životne priče, tračak božanskoga svjetla. „Isus je bio učitelj toga pogleda. Njegovu životu nikada nije nedostajalo vremena, prostora, tišine, ljubavnoga zajedništva koje omogućuje da postojanje ne bude opustošeno neizbježnim kušnjama, nego da ljepota ostane netaknuta.”^[6] Marija, učiteljica molitve, može nam isprositi milost kontemplativnoga srca poput njezina.

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 296.

^[2] Isto.

^[3] Franjo, homilija, 15. rujna 2021.

^[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 301.

^[5] Benedikt XVI., audijencija, 25. travnja 2012.

^[6] Franjo, audijencija, 5. svibnja 2021.