• Djeca, „duše ugodne Bogu”
• „Smetnja” Gospodinu
• Nježnost koja oslobađa

SVETI Matej pripovijeda kako jednom prigodom Isusu »doniješe dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se« (Mt 19, 13). Lako je zamisliti taj prizor: muškarci i žene koji žele da se Gospodin dotakne njihove djece dok moli za njih. Dobri roditelji žele najbolje za svoju djecu, a najbolje jest da ih Krist uzme u naručje i blagoslovi. Možemo stoga zamisliti kako su ti roditelji bili mirniji glede budućnosti svoje djece jer ih je Gospodin blagoslovio.

Mnogi su roditelji otada ponavljali taj prizor, do te mjere da je danas „praksa krštavanja djece od pamtivijeka predaja Crkve”.^[1] A kada se potiče susret djece s Isusom, dolazi se do divnog otkrića: između Isusa i djece postoji sasvim poseban sklad (usp. Mt 10, 25; 18, 3). U Evanđelju vidimo kako Mu mališani pristupaju s pouzdanjem, a On ih grli posred svojih učenika (usp. Mk 9, 36), od kojih traži da na njih nikada ne gledaju s visoka (usp. Mt 18, 10) i da im ne naude (usp. Mk 9, 42).

Za svetoga Josemaríju djeca „znače duše ugodne Bogu”.^[2] Malena djeca nikada ne pokušavaju druge zavaravati; uvijek se pokazuju onakva kakva jesu, bez skrivenih namjera. Djeca se ne boje pokazati da su potrebita; kod najmanjeg problema s pouzdanjem idu svojim roditeljima. Tako daju slavu Bogu i otkrivaju odraslima da je naš odnos s Njime mnogo jednostavniji nego što katkad mislimo. Zato je utemeljitelj Opus Dei isticao potrebu „vjerovati kao što djeca vjeruju, ljubiti kao što djeca ljube, predavati se kao što se djeca predaju... moliti kao što djeca mole”.^[3]

UČENICI nisu gledali djecu koju je Isus blagoslivljao istom radošću kao On. Vjerojatno su djecu smatrali smetnjom Gospodinu i mislili: „Isus ima dovoljno posla pomažući ljudima koji mogu razumjeti Njegovo propovijedanje – odraslima – i onima kojima je uistinu potreban – bolesnima. Čemu gubiti vrijeme s djecom koja Ga ne mogu razumjeti?” Učenici su u to bili toliko uvjereni da su si dopustili prekoriti mališane i njihove roditelje (usp. Mt 19, 13). Krist je, naprotiv, uzvratio riječima koje ne prestaju odzvanjati u životu Crkve kroz stoljeća: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni« (Mt 19, 14).

S vremenom su mnogi prihvatili taj Gospodinov poziv. Prije svega roditelji te bake i djedovi, koji su gorljivo nastojali prenijeti vjeru maloj djeci u obitelji, učeći ih da s ljubavlju izgovaraju imena Isusa i Marije. Uz njih su se i mnogi drugi brinuli za to da pomognu djeci i mladima upoznati Boga: katehisti, odgojitelji, svećenici, redovnici i redovnice... Svi su oni odbacili napast pomisli da je vrijeme provedeno s djecom izgubljeno. Premda se plod tih malih sjemenki često zamjećuje tek s godinama (a možda ga oni nikada i ne vide), u svome su trudu pronašli duboku radost, jer su s mladima podijelili ono najdragocjenije što imaju: svoju vjeru.

Odgajati dijete zahtijeva žrtvu. Svaki otac, majka ili učitelj može vrlo dobro opisati što to znači: odricanje od osobnih planova, mnogo strpljivosti, zaboravljanje na vlastiti umor... Tako možemo cijeniti to što su naši roditelji i učitelji činili za nas. Kada smo bili djeca, zasigurno nismo bili svjesni svega truda koji se za nas ulagao. A to je velikim dijelom zato što naši roditelji svoje žrtve nisu doživljavali kao odricanja, nego kao načine iskazivanja ljubavi prema nama. „Gdje je Ljubav, žrtva je draga, premda ostaje teška; a križ je sveti Križ. Duša koja zna tako ljubiti i darivati se ispunja se mirom i radošću.”^[4]

SVETI Matej zaključuje izvještaj o Gospodinovu susretu s djecom riječima: »položi ruke na njih pa krene odande« (Mt 19, 15). Njegova briga i skrb za njih ne pretvara se u pretjeranu zaštitu ni u pokušaj nadzora. On toj djeci daje najbolje što ima i pušta ih da slobodno daju rasti tomu daru. Takva je „ljubav Gospodinova, svagdanja, diskretna ljubav puna poštovanja; ljubav slobodna i oslobađajuća, ljubav koja liječi i podiže”.^[5]

Isus nam ovdje daje primjer dobra odgojitelja koji vodi ljude naprijed u punom ostvarivanju njihove slobode. Mogli bismo reći da je suprotnost odgajanju zavođenje: ne voditi osobu prema dobru izvan sebe, nego prema samome sebi, kako bi se od druge osobe uzelo nešto za sebe. Gospodin ne traži ništa od onih koji Mu dolaze: „On ništa ne uzima, a daruje sve.”^[6] Zato vidimo da su djeca i drugi krhki ljudi s Njime tako sretni, jer osjećaju Njegovu istinsku ljubav. On ih ljubi besplatno, ne tražeći ništa zauzvrat. Na određeni način i mi možemo imati ranjivost djece, pa čeznemo za ljubavlju koja nas ljubi zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što možemo dati.

Ljubav koja želi samo posjedovati osuđena je na nesreću, jer ne poštuje temeljno načelo istinske ljubavi: željeti dobro druge osobe. „Nježnost je, naprotiv, znak ljubavi slobodne od sebične posesivnosti. Ona nas navodi da osobi pristupamo s golemim poštovanjem i s određenim strahom da joj ne nanesemo štetu ili joj ne oduzmemo slobodu. Ljubav prema drugoj osobi uključuje radost promatranja i cijenjenja njezine urođene ljepote i svetosti, koja je veća od mojih potreba. To mi omogućuje tražiti njezino dobro i onda kada mi ne može pripadati.”^[7] Djevica Marija i sveti Josip dva su primjera te čiste i nježne ljubavi. Djeca se često uče približavati Isusu videći Ga kao Dijete poput njih samih, u naručju Njegovih roditelja. I tada Mu mogu darivati one iste nježnosti koje su Mu iskazivali Marija i Josip, one iste nježnosti koje ona sama primaju od svojih roditelja. Stoga ne čudi da prvi susret s Isusom nosi sa sobom sretan miris djetinjstva, nježne ljubavi primljene u domu.

^[1] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1252.

^[2] Sveti Josemaría, bilješke s obiteljskog susreta, 19. ožujka 1975.

^[3] Sveti Josemaría, Sveta krunica, Uvod.

^[4] Sveti Josemaría, Brazda, br. 249.

^[5] Franjo, apost. pobudnica Christus vivit, br. 116.

^[6] Benedikt XVI., homilija, 24. travnja 2005.

^[7] Franjo, apost. pobudnica Amoris laetitia, br. 127.