• Herodovo srce

• Čuvati ono što nam je doista važno

• Unutarnji svijet

HEROD se oženio Herodijadom, ženom svojega brata, a Ivana Krstitelja bacio je u tamnicu kada je prorok odbio prihvatiti tu vezu. Iako je Herodijada htjela ubiti Krstitelja, Herod je uviđao da je on pravedan i svet čovjek te ga je nastojao zaštititi. Bojao se i toga da bi smrtna presuda mogla uzbuniti narod. Ipak, na njegov rođendan »zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. Zato se zakle dati joj što god zaište« (Mt 14, 6-7). Na nagovor svoje majke zatražila je da Krstitelj bude pogubljen. Ne želeći prekršiti zakletvu ni izgubiti obraz pred uzvanicima, Herod je zapovjedio da se Ivanu odrubi glava.

Sve, čini se, upućuje na to da su Herodu nedostajala zdrava i čvrsta uvjerenja koja bi usmjeravala njegove neposredne sklonosti. Prema onome što o njemu znamo, mogli bismo reći da se u svakom trenutku povodio za svojim površnim osjećajima. Možda se zato odlučio oženiti ženom svojega brata, zato je Ivana ostavljao na životu i zato je Herodijadinoj kćeri ponudio što god zaželi, pa i polovicu svojega kraljevstva. Graditi život na nečemu tako nestalnom i opasnom kao što su najneposrednije i najpovršnije sklonosti na kraju dovodi čovjeka do toga da više ne zna gdje tražiti pravu sreću. U tom se slučaju cilj – svrha djelovanja, razlog zbog kojega netko nešto čini – mijenja tako često da čovjek više i ne zna kamo ide. Osim što rađa nezadovoljstvo, to može dovesti i do strašnih nepravdi poput onih koje je Herod počinio prema ljudima oko sebe i prema samome sebi.

„Mnogi ljudi pate jer ne znaju što žele od svojega života; vjerojatno nikada nisu došli u dodir sa svojom najdubljom željom. Odatle opasnost da čovjek provede život u pokušajima i domišljanjima raznih vrsta, nikamo ne stigne i protrati dragocjene prilike.”[1] Možemo moliti Boga da nam pomogne prepoznati najdublje želje koje je On sam položio u naša srca kako bi one, dok ih nastojimo pročišćavati, vodile naš život prema sreći s Njime, i na zemlji i na nebu.

ČUVŠI molbu Herodijadine kćeri, Herod se ražalostio (usp. Mt 14, 9). Znao je da će učiniti nešto što zapravo ne želi učiniti. Zbog strasti koju je ta žena u njemu raspalila, zato što nije odgojio vlastito srce da na uređen način uživa u dobroti i ljepoti, spremao se narediti ubojstvo čovjeka kojega je poštovao. I ta ga je odluka ispunjala žalošću, jer je žrtvovao nekoga koga je cijenio.

Za razliku od onoga što vidimo kod Heroda, učiti usmjeravati svoje srce prema onomu što je istinski vrijedno ispunja nas radošću, jer nam omogućuje da budemo ono što uistinu želimo biti. Učimo uživati u onome što je istinski dobro, dok naše srce postaje osjetljivije za Božju prisutnost u ljudima i u svemu stvorenome. Odgajanje naših želja učvršćuje naš identitet i štiti nas od mnogih opasnosti na našem putu. No srce poput Herodova žrtvuje ono što je istinski vrijedno – njegov prvi brak i Ivanov život – za trenutak užitka. Čisto srce, naprotiv, ispunjeno je onim što je istinski vrijedno i sposobno je u tome uživati na plemenit način, ne dopuštajući da njime zagospodari ono što je prolazno i površno.

Sveti Josemaría govorio je da je čistoća „borba, ali ne odricanje. Odgovaramo radosnim pristankom i predajemo Mu se slobodno i vedro. Tvoje se ponašanje ne smije svesti na puko izbjegavanje padova i grešnih prigoda. Nipošto ne dopusti da se pretvori u hladno i proračunato nijekanje. Jesi li doista uvjeren da je čistoća krjepost i da kao takva treba rasti i usavršavati se?”[2] Čistoća ne znači zanemarivanje naše osjećajnosti ni protivljenje onomu što osjećamo. Iako katkad zahtijeva da postupimo protiv neposredne sklonosti, to nije cilj te krjeposti. Ona, naprotiv, nastoji usmjeriti naše srce da uživa u većim dobrima koja ga uistinu mogu ispuniti radošću.

SVI smo vjerojatno doživjeli da s osobitim zanimanjem pratimo neki film, seriju ili knjigu. Naša su osjetila usredotočena na ono što je privuklo našu pozornost. Toliko smo zaokupljeni onim što će se dalje dogoditi da ne pridajemo važnost onomu što se zbiva oko nas ni brigama koje su nam prije ispunjale glavu. Možda nam ta slika može pomoći da bolje razumijemo savjet svetoga Josemaríje o čuvanju srca: „Zašto se osvrtati oko sebe kad ‚svoj svijet’ nosiš u sebi?”[3] Ako svoj svijet nosimo u sebi – sazdan od velikih ciljeva, ljudskih i božanskih, prema kojima usmjeravamo svoje nade i svoje napore – napasti protiv čistoće mogu imati stanovitu privlačnost, ali borba protiv njih bit će mnogo lakša. Brzo ćemo ih prepoznati kao prijetnju skladu vlastitoga unutarnjeg svijeta, jer nam otežavaju da s pozornošću pratimo ono što nas doista zanima.

Čistoća nam omogućuje da se osjećajno povezujemo s drugim ljudima i uživamo u svemu što je lijepo, plemenito i istinski zabavno. Nasuprot tomu, osoba kojoj ta krjepost nedostaje često nije sposobna uživati u malim i ljudski bogatim zgodama svakidašnjega života i osobnih odnosa, jer joj se one čine nevažnima ili bljutavima. Kao što je sveti Josemaría također rekao: „Nikada mi se nije sviđalo govoriti o nečistoći. Radije razmišljam o bogatim plodovima koje donosi umjerenost… Živjeti tako, u duhu žrtve, znači osloboditi se mnogih oblika ropstva i umjesto toga kušati, u dubini srca, puninu Božje ljubavi. Postajemo sposobni brinuti se za potrebe drugih, dijeliti sa svima ono što je naše, posvećivati svoje snage velikim ciljevima.”[4] Možemo moliti Gospu da nam pomogne učvrstiti krjepost čistoće u našoj duši kako bismo mogli iskusiti istinsku radost života u blizini njezina Sina.

[1] Franjo, audijencija, 12. listopada 2022.

[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 182.

[3] Sveti Josemaría, Put, br. 184.

[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 84.