- Krotkost u svakodnevnom životu
- Ugoditi Bogu
- Kad se javi strah
UBRZO nakon početka svojega javnog života Isus je hvalio krotke i nazvao ih blaženima (usp. Mt 5, 5). Kasnije će o sebi reći: »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11, 29). Krotkost je odlika koja je obilježila zemaljski put našega Gospodina. I to ne samo riječima nego prije svega djelima. Pred onima koji su Ga odbacivali i kovali urote protiv Njega, Krist se nije nastojao buniti ni nametati svoju vlast. Strpljivo je podnosio nerazumijevanje i prezir. Taj je stav dosegao vrhunac na križu. »Krotkost se očituje u vremenima sukoba. Vidi se po tome kako netko reagira na neprijateljsku situaciju. Svatko se može doimati krotkim kad je sve mirno, ali kako čovjek reagira ‚pod pritiskom‘, ako je napadnut, uvrijeđen, ugrožen?«[1] Sveti Petar nam govori kako je Isus odgovorio na neprijateljsku situaciju: »On koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom« (1 Pt 2, 23).
U svojem svakodnevnom životu možda ne doživljavamo situacije tako neprijateljske kao one koje je doživio naš Gospodin, no vjerojatno proživljavamo obične, bolne kušnje. Odnosi s članovima obitelji i sa suradnicima ono su područje u kojem nam je krotkost možda najpotrebnija. To ponekad znači oduprijeti se prirodnoj prvoj reakciji srdžbe ili ogorčenja i odgovoriti, umjesto toga, vedrinom i strpljenjem, kako bismo željeli da i drugi postupaju s nama. Krotak čovjek zna da je poštovanje osoba na kršćanski način važnije od konkretnoga pitanja koje ga je možda uznemirilo. Tako on očituje način ljubavi koji može biti junački jer izbjegava nanijeti veću štetu pokušavajući obraniti samoga sebe. Sveti Josemaría predložio je neke vježbe koje nam mogu pomoći nasljedovati Kristovu krotkost: »Ona duhovita primjedba ili dosjetka koja nije izašla iz tvojih usta; onaj ljubazni smiješak za onoga koji ti dosađuje; ona šutnja pred nepravednom optužbom; tvoj dobrostiv razgovor s dosadnima i nametljivima; svakodnevno prelaženje preko ove ili one neugodnosti i nezgodne sitnice osoba koje s tobom žive… To je, zajedno s ustrajnošću, solidno unutarnje mrtvljenje.«[2]
KROTKO i ponizno djelovanje našega Gospodina već je bio prorekao Izaija, kako nam govori sveti Matej: »Preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti« (Mt 12, 19-20). Trpeći sluga koga opisuje prorok, a koji će se ispuniti u Kristu, ne traži ljudski pljesak ni priznanje, niti se srdi kad njegova poruka biva odbačena. On naime zna da Otac uvijek gleda na Njega s ljubavlju: »Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje!« (Mt 12, 18). Isus živi da ugodi svojemu Ocu. Iako mu neki od njegovih suvremenika možda okreću leđa, on zna da ga Otac uvijek vidi i da mu se njegova djela mile.
Božje sinovstvo omogućuje nam spoznati da Bog promatra naše male, skrivene svakodnevne bitke koje možda promiču ljudskim očima. Kad Mu prinosimo svoje svakodnevne napore, »Bog već sluša i hrabri. Stječemo stil kontemplativnih duša usred svojega svakodnevnog rada. Naime, postajemo sigurni da nas On promatra dok od nas traži da iznova nadvladamo same sebe: malena žrtva ovdje, osmijeh ondje nekomu tko nam smeta, započinjanje najmanje ugodnoga, ali najhitnijeg posla, briga za male pojedinosti reda, ustrajnost u ispunjavanju svoje dužnosti kad bi je bilo tako lako napustiti, neostavljanje za sutra onoga što bi trebalo dovršiti danas: i sve to, da ugodimo Njemu, našemu Ocu Bogu!«[3]
Tako bi život kršćanina trebao biti život ljubavi. Ljubav prema čovjeku izražava se kroz mnoge male pojedinosti koje nastoje učiniti njegovo postojanje ugodnijim. Ponekad će ih druga osoba moći prepoznati i biti za njih zahvalna; drugi put ih, međutim, možda neće zamijetiti. U svakom slučaju, premda je ponekad naravno očekivati stanovitu mjeru priznanja, ono što nas potiče na takvo djelovanje jest želja da pomognemo osobi koju ljubimo da bude sretna. Slično tomu, zdrav se odnos s Bogom ne temelji na strahu od kazne ni na pukoj želji da se uskladimo s nizom pravila, nego na želji da Mu ugodimo u svakom trenutku. Ujedno nas On poziva da otkrijemo Njegovu neprestanu brigu za svakoga od nas; štoviše, to je prvo što On očekuje od nas: da se pustimo da nas On ljubi.
ŽELJU da ugodimo Bogu može pratiti stanovit strah da Ga ne ražalostimo. Donekle je to logično jer znači da Ga uistinu ljubimo: nitko se ne brine da će razočarati nekoga koga ne poznaje i ne poštuje. Ipak, ta briga ne može biti temelj ispunjena i radosna života. Možda se zato »u Svetome pismu izraz ‚ne boj se‘ ponavlja 365 puta u različitim varijantama, kao da nam želi reći da Gospodin želi da budemo slobodni od straha, svakoga dana u godini.«[4] Prije nekoliko godina prelat Opusa Dei ukazao je na jedan od oblika koje taj strah može poprimiti. Poticao nas je »da predstavimo ideal kršćanskoga života ne brkajući ga s perfekcionizmom te da poučimo ljude kako živjeti sa svojom i tuđom slabošću i prihvaćati je; prakticirajući, sa svim njezinim posljedicama, svakodnevni stav pouzdana predanja Božjoj volji, utemeljena na Božjem sinovstvu.«[5] Svet se čovjek boji uvrijediti Boga i ne odazvati se Njegovoj ljubavi. Perfekcionist se, naprotiv, boji da stvari ne radi dovoljno dobro i da je stoga Bog ljutit. Svetost nije isto što i perfekcionizam, premda se to dvoje ponekad može pobrkati.
Strah se može javiti kad shvatimo da smo se opet poveli za svojim strastima, da smo opet sagriješili, da smo slabi u ispunjavanju i najjednostavnije odluke. Naljutimo se na sebe i pomislimo da je Bog razočaran nama. I prepustimo se tuzi. Tada je dobro sjetiti se da je tuga saveznica neprijatelja; ne približuje nas Bogu, nego nas, naprotiv, udaljuje od Njega. Brkamo svoju ljutnju na same sebe s razočaranjem za koje mislimo da smo ga prouzročili Bogu. No izvor svega toga nije ljubav koju gajimo prema Njemu, nego naše ranjeno ja, naša neprihvaćena krhkost. Suočeni s mogućim strahom da ne ražalostimo Isusa, možemo se zapitati: ujedinjuje li me taj strah s Bogom i potiče li me da više mislim na Njega? Ili usmjerava moju brigu na samoga sebe: na moja očekivanja, moju borbu, moja postignuća? Vodi li me da molim Boga za oproštenje u ispovijedi i ispunja li me radošću spoznaja da mi On uvijek prašta? Ili me vodi da izgubim nadu? Kad osjetimo tu tugu, možemo zamoliti Gospu da nam pomogne uvijek iznova početi s radošću, znajući da se njezin Sin gane svaki put kad nas vidi kako ustajemo iz novoga pada.
[1] Franjo, audijencija, 19. veljače 2020.
[2] Sveti Josemaría, Put, br. 173.
[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 67.
[4] Franjo, poruka, 25. ožujka 2018.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 14. veljače 2017., br. 8.