- Stvoritelj koji je milosrđe

- Služiti samo jednom Gospodaru

- Bog je uvijek vjeran

OBRAĆAJUĆI se prvim kršćanima u Rimu, sveti Pavao često je podsjećao na neizmjernost Božje ljubavi: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? . . . Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” (Rim 8,31.39). Budući da ju je osobno iskusio, Apostol je bio uvjeren da nas ništa ne može rastaviti od božanske ljubavi, utjelovljene u Kristu Isusu. A to pouzdanje u Boga proizlazi iz spoznaje, po vjeri, da je on milosrdan Stvoritelj koji nas nikada ne napušta: njegovo milosrđe ispunja zemlju, njegova vjernost dopire do neba (usp. Ps 36,6). To isto unutarnje iskustvo navelo je svetoga Augustina da uzvikne: „Sva je moja nada jedino u tvome velikom milosrđu.”[1]

U današnjem otpjevnom psalmu čitamo: „Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje. Ako li mu sinovi Zakon moj ostave i ne budu hodili po odredbama mojim, ako prestupe naredbe moje i ne budu čuvali zapovijedi mojih, šibom ću kazniti prijestup njihov, a udarcima krivicu njihovu. Ali mu milosrđa svoga oduzeti neću, niti ću iznevjeriti vjernost svoju” (Ps 89,28-32). Taj je psalam u današnjoj liturgiji riječi popraćen pripoviješću o tome kako je kraljevstvo Judino napustilo hram da bi služilo idolima. Izabrani je narod tražio ljudsku sigurnost, vremeniti trijumf i ponos moći iznad onoga što je bilo pravo. I na koncu ih je porazila vojska daleko slabija od njihove te su bili prepušteni javnoj sramoti.

Naša ljubav prema Bogu ne ovisi o osobnom trijumfu ili uspjehu koji nam on daruje u ovome životu. Kao što je Isus rekao, želimo činiti dobro da bi drugi „vidjeli vaša dobra djela i slavili Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). To svjetlo koje možemo ponuditi drugima diskretno je upućivanje na Boga kojega svi ljudi traže i koji je milosrđe.

„NITKO ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (Mt 6,24-25). Naš nas Gospodin upozorava na mogućnost da nas zavede prividna moć novca — moć koja nas navodi da mislimo kako smo gospodari stvorenja i vlasnici drugih ljudi. Ali u stvarnosti na kraju postajemo robovi vlastite sebičnosti, u zamjenu za bijedne drangulije koje nam priječe da iskusimo veličinu Božje ljubavi.

Možemo zamoliti Boga da prosvijetli naš razum kako bismo raspoznali kako trebamo postupati u svakoj prilici: u svome radu, u obiteljskom životu, u svojim razonodama ili zanimanjima, tako da sve u našem životu bude usmjereno prema tome da se pustimo da nas Bog ljubi. Katkad, i ne primjećujući to, možemo upasti u zamku davanja prednosti zemaljskoj sigurnosti i ljudskoj slavi. Ali Isus ustraje: „Ne budite zabrinuti govoreći: »Što ćemo jesti?« ili »Što ćemo piti?« ili »U što ćemo se obući?« . . . Tko od vas zabrinutošću može svome životu dodati jedan sat?” (usp. Mt 6,25.30).

Čak i oni koji se predano posvećuju apostolskim djelatnostima mogu otkriti da, zbog suviška ljudskoga gledanja, gube iz vida svoj konačni cilj. Sveti Josemaría isticao je da „pravi uspjeh ili neuspjeh naših apostolskih djelatnosti ovisi o tome pomažu li one — uz to što su ljudski dobro vođene — onima koji ih obavljaju i onima koji se služe njihovim uslugama da bolje ljube Boga, da osjete svoju bratsku povezanost s ljudima i da te osjećaje očituju u nesebičnu služenju čovječanstvu”.[2] Ne možemo služiti više od jednoga gospodara. Kršćanski se život može sažeti kao neprestano čišćenje našega srca, tako da je naše klanjanje usmjereno jedino prema Bogu i da samo po njemu dopuštamo svome srcu da prigrli dobra ovoga svijeta.

NE možemo poreći da u svijetu postoji i zlo. Ali kao što vidimo u današnjem otpjevnom psalmu, spoznaja Boga koju stječemo po vjeri vodi nas k tome da se uvijek uzdamo da nas on nikada neće napustiti. „Naša vjernost nije ništa drugo nego odgovor na Božju vjernost. Bog je vjeran svojoj riječi, vjeran svojem obećanju.”[3]

„Zla našega svijeta — i ona u Crkvi — ne smiju biti izgovori za smanjivanje našega zalaganja i naše gorljivosti. Gledajmo na njih kao na izazove koji nam mogu pomoći da rastemo. Očima vjere možemo vidjeti svjetlo koje Duh Sveti uvijek zrači usred tame, ne zaboravljajući nikada da je »gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilovala milost« (Rim 5,20).”[4] Naša nas vjera vodi k tome da uvijek budemo optimistični, jer znamo da je Bog Gospodar svijeta, da je svemoguć i da se zlo može pobijediti preobiljem dobra.

Budući da znamo koliko smo slabi, neke nas okolnosti mogu navesti na sumnju u vlastite sposobnosti i dobre nakane. Ali nema mjesta sumnji u Boga, u njegovo svemoguće, ali diskretno djelovanje, ni u njegove naume za svetost svakoga od nas. „Vjera je temelj vjernosti. Ne isprazno pouzdanje u našu ljudsku sposobnost, nego vjera u Boga, koji je temelj nade (usp. Heb 11,1).”[5] Naš nam Gospodin govori u evanđelju: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33). Marija je svoje srce uvijek otvarala Božjem djelovanju i bila je puna milosti: to je tajna pobjeđivanja zla Božjom dobrotom.

[1] Sveti Augustin, Ispovijesti, 10.

[2] Sveti Josemaría, Razgovori, br. 31.

[3] Franjo, Homilija, 15. travnja 2020.

[4] Franjo, Evangelii gaudium, br. 84.

[5] Mons. Fernando Ocáriz, Pastoralno pismo, 19. ožujka 2022., br. 7.